Kako je izgledao Dubrovnik u drugoj polovici osamdesetih? Zabava, turizam, druženja, poslići…?

Dubrovnik je bio kozmopolitski grad, svatko je živio nesputano, slobodno. Mi s Babinog kuka družili smo se s Gružanima, balicom iz Grada, onima iz Zlatnog potoka, nikoga nije bilo briga za prezimena. Za razliku od danas, izlazilo se na Babin kuk. Exodus i Mali Stradun, za Bakus na Pločama smo bili premali. Naravno, išli smo gledati filmove u Kino Lapad. Zaboravio sam kako se zvao lik, Meho, Kemo, nisam siguran, koji je tamo držao banjalučke ćevape. Došli bismo pokojni Mario Papac i ja, naravno tanki s parama, pa bismo ga molili da nam samo namoči lepinju s toćem od ćevapa (smijeh). Inače, na kraju srednje škole radio sam preko student servisa i moglo se lijepo zaraditi. Sjećam se da sam u Hotelu Libertas na jednom skupu američkih gostiju u samo nekoliko dana dobio 600 dolara. Za usporedbu, talijanska Vespa je u to vrijeme koštala 4 tisuće dolara i bila nam je svima pojam. Pa onda sam radio i kao portir u Plakiru. Dođe autobus Amerikanaca, odnesemo im kufere i svi ostave bakšiš. U prosjeku po sobi oko pet dolara. Nosili smo kufere u stotinjak soba, znači za par sati posla zaradili bismo 500 dolara samo od bakšiša. Omjer zarade i cijena daleko je bio u korist ondašnjeg vremena. Ne može se iz ovog kuta uopće pojmiti. Najbolji grad na svijetu.

Uvijek spreman za škerce.

Evo jedan primjer (smijeh). Dolazili su ljudi iz Srbije prodavati dinje na gruškoj placi, pa bi ubili oko na hrpi. Nama je bila teška fora pokušati im maknuti dinju ispod glave, a da se ne probude (smijeh). To danas ne postoji, takva druženja i zezancija. Isto tako, nije bilo bitno tko je Srbin, tko Hrvat, tko musliman. Smeta me kad se danas govori da se u to vrijeme gledalo tko ide na misu. To nije istina. Slobodno smo išli u crkvu, u dun Pera na Boninovo, dun Iva Martinića, nitko to nije zamjerao. Onda sam 1989. otišao u JNA, a kada sam se vratio, opet sam radio razne posliće, sve dok nije došla 1991.

Otišli ste u rat i bili ranjeni.

Bio sam u vojsci četiri i pol godine. Ranjen sam u Konavlima, pogodio me metak u nogu. Nisam, hvala Bogu, uzeo nikakvu invalidsku mirovinu. Bilo bi me sram da jesam pored ljudi koji su ostali bez ruku i(li) nogu. Mogao sam, ali sam razmišljao na način -  Bog ti zatvori vrata, ali otvori prozor, pa sam krenuo dalje.

I onda odjednom novinarstvo.

Pa nije baš odjednom, oduvijek sam bio znatiželjan. Moj pokojni otac bio je veliki sportski fan i dinamovac, a od njega sam i ja to naslijedio. Kad ga već spominjem, moram kazati da je čitav rat radio u Pekari Orlando. Boli me kultura zaborava. On i njegovi kolege iz Pekare Orlando odradili su ogroman posao u ratu, ali nikad nisu dobili adekvatnu zahvalnost. Njemu bi to bilo jako puno značilo. Pitanje 'Gdje si bio devedeset prve?' danas se pretvorilo u sprdnju, a to tako ne bi trebalo biti. Velika je razlika je li netko proveo rat u Pekari Orlando ili je zbrisao u inozemstvo. Nego da se vratim na vaše pitanje u vezi novinarstva. Iza rata Stipe Puđa je bio šef dopisništva Slobodne Dalmacije u Dubrovniku i tamo sam počeo piskarati.

Ali vrlo brzo ste prestali pisati i okrenuli ste se televizijskom novinarstvu.

Da, tamo negdje 1996. došao sam u dopisništvo HTV-a u Dubrovniku kod Boža Vodopije i Vedrana Benića. Benić je kao stari mačak skužio da ima nešto u meni, pa me gurao. Također, pošto sam bio sportski fanatik, znali bi me zvati iz zagrebačke središnjice da radim priloge tijekom velikih sportskih nadmetanja poput olimpijskih igara ili svjetskog prvenstva u nogometu. Otišao bih u Zagreb nekoliko mjeseci, sjećam se da sam, među ostalim, radio sportske priloge s Petrom Vlahovom i Rankom Stojancem tijekom Mundijala 1998. godine.

Naposljetku ste se i preselili u Zagreb. Kako vam je obitelj podnijela tu veliku promjenu?

Obitelj je uvijek patila zbog prirode mog posla. Ispričat ću vam sad jednu zgodu iz koje će vam sve biti jasno, a koja se dogodila prije nego što sam se preselio u Zagreb. Ja i pokojni Dragan Banović, inače najveći snimatelj ikad, radili smo u dopisništvu Nove TV. Pravili smo prilog u Mostaru 12. ožujka 2003. vezan uz sudske presude za ratne zločine, kada sam vidio na mobitelu da imam masu propuštenih poziva. Zvali su me iz zagrebačke središnjice te mi kazali da su ubili srpskog premijera Zorana Đinđića i da odmah krenemo za Beograd. Dragan i ja jurimo iz Mostara prema Beogradu s Nissanom splitskih tablica kojem ne radi prednji lijevi far. Kad smo ušli u Srbiju, svuda tenkovi na cesti, zaustavlja nas policijska ophodnja i govori da nam ne radi svjetlo. Pošto nemamo dinara da platimo kaznu na licu mjesta, nego samo kune i eure, vode nas u postaju i tamo nas ispituju. Bilo je oko dva ujutro. I onda ja, budaletina, pokažem im da sam član Zbora hrvatskih sportskih novinara. Njima ništa nije jasno, sportski novinar, a ide pratiti ubojstvo Đinđića. Dragan me prostrijelio pogledom iz kojeg je govorio - koji si ti debil (smijeh).

Dalje je bilo još gore?

Napokon stižemo u Beograd, a moja supruga je u to vrijeme bila trudna s Anamarijom i trebala je svaki čas roditi. Stiže do nas vijest da su uhitili Cecu Ražnjatović i mi stižemo pred Centralni sud, ponavljam, s Nissanom splitskih tablica, ne bi me čudilo ni da je imao oznake Hajduka, prije jest, nego nije. S ove vremenske distance mogu samo reći da sam bio ozbiljni debil. Dragan je izvadio kameru, ja mikrofon, i odmah su nas trojica zaskočila, uhitila i odvela u zatvor, jer je država u posebnom režimu zbog ubojstva premijera i ne smiju se snimati institucije. Stavljaju nas u minijaturnu ćeliju zajedno s trideset drugih ljudi. Čuvar koji me srećom prepoznao govori nam da zbog izvanrednog stanja u Srbiji možemo ostati i do 90 dana u zatvoru bez odvjetnika i da zovemo nekoga da nas isčupa iz nevolje. Meni slabo, supruga treba roditi, a Dragan izdiktira broj čuvaru koga da zove. Na kraju uspjeli izaći. Za to vrijeme tristo propuštenih poziva od supruge. Pita me što je, ja je lažem da nisam imao signala, problemi s roamingom, samo da se ne sekira. Za desetak dana je rodila. Eto koliko je obitelj prolazila stresa radi mog posla.

A onda preseljenje?

Da vas ne lažem, htio sam veće profesionalne izazove, osjećao da mogu više, pa sam stoga izabrao Zagreb. Otišao sam 2004. godine u Dinamo na mjesto glasnogovornika. Bio mi je to veliki izazov i zadovoljstvo, jer sam ogroman navijač. Ostao sam godinu dana i bilo mi je dobro. Jednom zgodom na bankomatu sretnem Ivu Gačić s Nove TV, koja je baš tada promijenila vlasnike, te me pozove na kafu. Predstavila mi je projekt Nove TV i ponudila ozbiljne pare. Malo sam se nećkao, i naposljetku prihvatio.

Ostalo je povijest.

Što da vam pričam? Oko pet tisuća javljanja uživo. U 18 godina rada na Novoj TV spavao sam u 520 hotela. Po cijele dane na terenu, bez klasičnog radnog vremena, baš sam radio kao životinja. Prilično neuredan život, jede se fast food, nemaš nikad svoje 'čisto' privatno vrijeme. Primjerice, bio sam sa suprugom u Međugorju i zovu me da su poplave po Bosni. Ja ukrcam ženu i troje djece i uputim se prema poplavljenom području, prolazimo džipom preko pola metra vode, stižem u srce Bosne, obitelj taksi preveze u Zagreb, a ja tamo ostanem sedam dana. Eto o kakvom se poslu radilo, ali gonio me adrenalin, negdje sam uživao u svom tom ludilu s terena. Ne znam stvarno koja bi to žena trpjela, mogu joj samo vječno biti zahvalan. Samo bi mi zazvonio mobitel, odijelo je spremno u autu za javljanje uživo, i ja bih nestao s obiteljskih okupljanja.

Nije bilo lako ni djeci.

Sjećam se kad je bila afera s braniteljem Tihomirom Purdom. Uhitili su ga i završio je u pritvoru u Zenici. Zvoni mi ujutro mobitel, nepoznati telefonski broj iz Bosne, ja se javljam, s druge strane Purda. Govori mi da će taj dan izaći iz zatvora i da samo meni hoće dat intervju, jer mi vjeruje. Ja krećem iz Zagreba za Zenicu. Dan prije mi kći govori da sutradan ima predstavu u školi i da je glavna uloga i pita me hoću li doći. Naravno, govorim joj, ali eto, u međuvremenu se javio Purda i sve se preokrenulo. Taman ulazim u Zenicu kad mi zvoni mobitel. Zove me kći taj dan malo prije predstave i pita gdje sam, hoću li stići. Ja na ulazu u Zenicu smišljam laž, a ona meni kaže, 'ajoj tata, znam da imaš posla'. Slomio sam se u tom trenutku, zveknuo sam mobitel u šoferšajbu i ona je pukla, a mobitel se rascvjetao u tristo komada. Eto to je cijena kada se cijeli daš u posao. S druge strane, ne vjeruj novinaru koji kaže da ne želi ostaviti trag. Svi hoće biti poznati i utjecajni. Evo naprimjer vi, velika je razlika je li vam kolumnu čitalo pedeset ljudi ili na tisuće.

Nije cijena samo obitelj, nego i zdravlje.

Naravno. Imao sam infarkt 2018. godine, ugradio tri stenta. Nije ni slava laka, izgubiš privatnost. Ja ne mogu u miru popit kafu, uvijek mi netko dolazi i ispituje me o raznim situacijama, što se i zašto dogodilo, žele se slikati sa mnom. Bude baš neugodnih momenata. Jednom se u Vukovaru sa mnom htio slikati lik u majici s kukastim križem. Sreća da sam uočio majicu i izbjegao fotografiju. Zamislite da sam se slikao i da je na društvenim mrežama objavljena fotografija mene s čovjekom koji nosi kukasti križ. Propala bi mi cijela karijera i bio bih pribijen na stup srama, a potpuno nevin. To su sve poteškoće i stresovi s kojima se morate nositi kada ste poznati.

Na kraju ste ipak odlučili usporiti.

Da, u trenutku kada mi je došla ponuda s RTL-a. Prva ideja je bila da radimo talk show, ali moje prirodno stanište jest teren i crna kronika, pa smo se odlučili za serijal Dosje Jarak. Baš sam im zahvalan što su mi pružili priliku za ovaj format koji sigurno nije financijski isplativ kao reality show ili sličan sadržaj. Mislim da su reakcije na serijal sjajne i da smo napravili odličan posao. Riječ je o relevantnom novinarskom sadržaju svjetske produkcije.

Slažem se, komotno može na Netflix.

Hvala vam, to i jest bio jedan od motiva za napravit serijal. Kako sam rekao, stvarno smo se potrudili, izvagali smo svaku riječ, svaku scenu. Vidjet ćete sad sljedeću epizodu s Ivanom Hodak, to je nešto nevjerojatno emotivno. Na kraju ovoga serijala bit će epizoda o generalu Koradeu, a onda krećemo u novu sezonu gdje ćemo imati i koruptivnih priča te privatizacijskih afera. Što se tiče ove sezone, htjeli smo da budu priče koje imaju ove objedinjene komponente – zvjersko ubojstvo, elemente terorizma, političku pozadinu.

Većina ljudi još uvijek ne vjeruje da je Ivanu Hodak ubio Mladen Šlogar. Što vi kažete? Ne morate ulaziti u detalje, gledat ćemo.

Gledajući sve dokaze, Ivanu Hodak je ubio Šlogar, tu nema dvojbe. Ostaje jedino pitanje je li on to napravio zbog svojih motiva ili je netko naručio. Samo teško da bi naručitelj ubojstva to povjerio nekome tko nije profesionalac.

Gledali smo epizode o Ivu Pukaniću. Tu je riječ o ozbiljnim kriminalcima. Spavate li mirno?

Kada sam radio sve ovo, itekako sam bio svjestan da je riječ o opasnim ljudima koji nisu pjevali u zboru Iva Martinića i išli na Linđo. Opasni su, imaju para i moć. Zašto sam onda htio to napraviti? Zato jer mi je totalno suludo da su Pukanića i Franjića ubili kao pse u centru Zagreba i čudi me da više ljudi nije poginulo. Pričali smo o kulturi zaborava. Ne smiju se ovakve stvari nikad zaboraviti.

Živimo u brzim vremenima velikih tehnoloških promjena, pa je moje pitanje za kraj hoće li televizija u budućnosti izgubiti na utjecaju koju je imala kada ste vi radili?

Situacija će se promijeniti, to je definitivno. Ne mislim da će televizija izgubit utjecaj, možda će se samo gledati na drugačiji način. Ne linearno kao dosad. Ista stvar je i s pisanim medijima. Utjecaj Pukanićevog Nacionala nijedan portal nikad neće imati. Drugačija vremena, pažnja i koncentracija sve su raspršeniji.