Ovo priznanje je vrlo posebno. Ne dobivate ga od struke nego od samog pacijenta koji jedini može procijeniti kakvu je uslugu dobio. Sigurno vam je izuzetna čast. 

Jest! Danas se pacijenti mogu izjasniti i to je dobro. Prije je bilo – gdje ćeš doktoru nešto grubo reći, gdje ćeš biti protiv doktora... Danas i ono loše izlazi na vidjelo, a liječnici su potpuno transparentni i nema više napraviti jednom nešto kako treba, a onda tri puta ništa. Treba biti konstantno dobar i pristupačan. Zato je to priznanje vrijedno, nije po nekim parametrima kako se danas znaju dobivati nagrade nego čovjeku pomogneš, a on je zahvalan, sretan, prepoznaje trud i preporučuje vaš rad. Često bi mi znali nuditi nekakve suradnje u vidu reklamiranja, ali meni to ne treba. Imam puno pacijenata, po svemu sudeći su zadovoljni i to mi je najbolja reklama. 

Pacijenti su o tom priznanju čitali u medijima. Kakve su reakcije? 

Sretni su što imaju najdoktoricu, to im je super. I oni su ponosni jer idu u najdoktorice. 

A onda se tu jača i povjerenje koje je jako bitno između doktora i pacijenta. 

Tako je, i zato je to jako važno. Kad sam prvi put proglašena najdoktoricom, nisam ni znala. Imam puno posla pa portale rijetko čitam. Radile smo, bila je strašna gužva u ordinaciji, u jednom momentu nas je nazvao novinar Vlaho Car i govorio – čestitam, čestitam. A ja se mislim – što mi to čestita? Znala sam da postoji to priznanje, ali nisam znala da su dobitnici odabrani. Kad mi je rekao, mislila sam da se šali. Pogledala sam portale i uvjerila se. Onda sam pročitala komentare ljudi i zaista je jako lijep osjećaj, da ljudi prepoznaju taj trud i rad, da nije uzaludan. Jer zaista ulažemo veliki trud, stalno pratimo novitete, ulažemo u opremu...

Vaša obitelj je ovdje starosjedilačka, a vi 27 godina radite u ovoj ordinaciji. Sigurno je izniman osjećaj doprinositi zajednici u kojoj živite na jedan tako vrijedan, humani način.

Svi mi radimo za prihod, ali nema veće sreće od one kad pomognete čovjeku, kad ga više ne boli, kad ne plače, jer svi znamo kako je to kad boli zub. Ili kad mu recimo pukne 'jedinica', a sutradan ima svadbu. Nema ljepšeg osjećaja kad napravite nešto konkretno i kad čovjek sretan izađe iz ordinacije. Zapravo sam se radi toga i odlučila na stomatologiju. 

Kako je izgledao taj put?

Završila sam srednju Medicinsku školu. Znala sam da ću ostati u zdravstvu, a na vježbama mi je ta kirurgija bila strašno zanimljiva. Tu nešto konkretno napraviš, sašiješ... Mogli smo odabrati gdje ćemo odraditi vježbe, a meni je želja bila zubna ordinacija u bolnici, gdje je dr. Bonačić radio kao oralni kirurg. Meni je ta oralna kirurgija bila top, to je praktički cijela medicina u malome, oduševila sam se! Plesti ne volim, ali volim šiti. (smijeh) Kad sam rekla majci kako želim biti zubarica, umrla je od smijeha. „Ti ćeš biti zubarica?! Pa ugrizla si svog zubara na Batali kad si bila mala!“, rekla mi je. Zafrkavala me, nije vjerovala, ali ja sam se 'stavila', mene je ta stomatologija oduševila, već u trećem srednje sam se krenula spremati za prijemni ispit i eto me tu. 

Taj vaš trud se osjeća u svemu, pa i u ovom prostoru. Kad čovjek uđe u ordinaciju, neće osjetiti onaj specifični miris stomatološke ordinacije kojeg posebno ne volimo mi koji se bojimo zubara. 

Čuju se tekućine, posebno one za dezinfekciju. Dosta mojih kolega to sve drži vanka. Kod mene to nije praksa pa se onda ne osjeća taj miris, a i mislim kako je bolje da ljudi ne gledaju ta sredstva i instrumente. Kad čovjek dođe u neku ordinaciju, on osjeti taj miris, čuje neke instrumente koji lupaju i dođe mu slabo. Ljudi reagiraju na mirise, podražaje, zvuk... Zato pazimo i na te detalje, da im ovdje bude što ugodnije, da ne gledaju u instrumente i da ne osjećaju taj specifični miris. Nadalje, mislim kako je kardinalna greška puštati djecu da gledaju kako se popravljaju zubi, jer dijete onda gleda nešto što pacijent ne vidi i izgleda mu strašno. 

Puno je nas koji vučemo nekakve fobije od zubara. Utoliko je i vaš posao kompliciraniji, dolaze različiti profili ljudi, neki su opušteni, a neki ukočeni ili u potpunoj panici. Kakav pristup vi tu imate?

Jednom mi je jedna kolegica rekla kako je ovo dentalno-mentalna ordinacija. Zub je dio vas, nitko u zubara ne ide odgusta. Kad mi dođe neko dijete, onda gledam kakvo je otprilike, koji su mu interesi, ima li Spidermana na majici, u kojem je filmu.... I onda se spustim na njegov nivo. Kad dođe netko jako star, govorim o prijašnjim vremenima i nekim starim stvarima, nađem neku njemu zanimljivu temu, tako da se on zapravo opusti i osjeća ugodno u tom prostoru. 

To je taktika s jako malima i jako starima, a što s onima koji su između?

Isti je princip. Zapravo, poanta je u tome da svakoj osobi treba pristupiti individualno. Više znam kakav je tko, kako tko jede, kako se tko ponaša, kome što treba... Znam te ljude i znam što ću kome preporučiti i kako pristupiti. Jednu ženu nitko do kolega nije htio primiti jer je prilično zahtjevna i oprezna, ima svoju dijagnozu, ali je i jako inteligentna. Morate joj potpuno 'sjesti', ako ne, odmah se žali. Uglavnom, došla je do mene, a meni je to bio izazov, jako sam joj htjela pomoći. Izašla je odavde sva sretna i presretna. Meni je izazov kad se netko boji, ili kad je naporan, ili kad filozofira. Izvadite mu zub, krvari, a usput pita – kad ću doći opet? (smijeh) I to je meni najveće zadovoljstvo. Nema tog novca!

No, to je vaš dio posla. Mogu li što ljudi napraviti da pomognu sami sebi, a da ne popiju dvije litre 'loze' prije nego dođu?

Liječnik vam mora 'sjesti', je li to jer se osjećate s njim ugodno, je li to jer je zgodan, je li to jer vam se sviđa kao osoba... Ljudi griješe što često mijenjaju doktora, kao – tamo se otvorilo nešto novo, idemo tamo. Treba izgraditi povjerenje i odnos, pacijent se mora ugodno osjećati s liječnikom, a liječnik ne bi trebao imati taj nekakav 'zid' između sebe i pacijenta. Pacijenta treba opustiti i on se treba ugodno osjećati s vama jer što god da ja uzmem u ruku od instrumenata, njemu nije drago. 

A i dio tog straha se vuče otprije, kad se lokalna anestezija nije baš koristila vazda kad se trebala koristiti. 

Taj pristup je bio katastrofalan. Tako sam i ja ugrizla svog zubara kao dijete, on je vikao – zini, zini, a ja sam se prepala i ugrizla ga. Djecu treba dovoditi redovito u zubara da stekne tu naviku, povjerenje i da se ne boji. Prvi put ne smije boljeti, to je zločin i tako se stvaraju traume koje ljudima ostaju za cijeli život. Nadalje, tu važnu ulogu igraju i roditelji koji djecu moraju voditi redovito u zubara, da se ne dođe do te razine da ga nešto boli ili da se rade neki komplicirani zahvati. Roditelji bi trebali prati zubiće kod djece od početka. Onda se ono, kad s tri godine dođe ovdje i ima zdrave zube, s nama igra s patkicom, zafrkava, prska, dobije igračkicu i njemu je to doživljaj, pita kad će doći opet. Nije mu trauma. 

Kako biste procijenili generalno oralne higijenske navike u Hrvata?

Ima jedan vic. Pitao Mujo Hasa bi li radije da je glup ili ružan, a Haso kaže – glup, manje se vidi. Tako je nekako i sa zubima. Prije 10-ak godina sam radila s botoksom i hijaluronima kad to nitko ovdje nije radio. Strašno je to kad dođu žene, povećavaju usne, a zubi katastrofa. Otkad radim ovdje, obilazim vrtiće i škole, zajedno s kolegicom. Porazno je kakve probleme djeca imaju sa zubima. Karikiram, od pet razreda treba izvaditi 20 'šestica', to je prestrašno. Nesanirani zubi, nepopravljeni zubi... To nisu moji pacijenti, mi smo dobili nagradu od strane Ministarstva zdravlja jer nismo imali nijednu saniranu ili pečaćenu 'šesticu' te nijedan karijes kod djece. Dobili smo i neka sredstva od kojih smo kupili četkice i podijelili ih. Kad učite dijete prati zube, učite ga za cijeli život. Jednom su me na jednom kongresu jako čudno gledali jer sam rekla kako bi roditelju čije dijete od šest godina ima pokvarene zube trebala doći socijalna služba. Djetetu si uskratio zdravstvenu skrb, napravio traumu za cijeli život... Kad djetetu od 14 godina izvadite četiri šestice, već ste ga napravili zubnim invalidom. Ono mora nositi aparat, ono će imati protezu u životu, doveo si ga do stanja koje nikako nije dobro. 

Ti prvi koraci su jako bitni. 

Najbitniji! Ali ljudi nemaju vremena, u svojim su filmovima... Tisuću puta smo zvali roditelje da dovedu djecu na preglede, mislimo o njima, a preventiva je najbitnija. 

Mogu li se stvari ispravljati kasnije?

Mogu. Mi često slušamo o lošoj kvaliteti zubiju, no glavna je parola – čist zub, zdrav zub. Postoje sporadični slučajevi u kojima ljudi imaju neka zdravstvena stanja ili uzimaju terapiju zbog koje se sve to može odraziti na kvalitetu zubiju, ali ti su ljudi u debeloj manjini. Temeljni problem je nehigijena. Puno žena u trudnoći ne pere zube, a to je potrebno, čak i pojačano zbog mučnina i povraćanja. Također, u trudnoći se mogu popravljati zubi i ne treba tijekom tog stanja bježati od zubara, samo se koriste druge injekcije. Kad vidim neku mladu osobu kojoj se higijena zubiju naglo popravila, samo pitam – i, o kome se radi? Onda se smiju, ali čim se počnu 'lustrat' zubi, znači da je ljubav u điru. (smijeh)

Što se sve može vidjeti na zubima?

Nekoliko smo pacijentica spasili jer smo prepoznali bulimiju i neke probleme koje doktor opće prakse možda i ne vidi. Vidi se to po erozijama, po zubnom mesu... Usta su zapravo ogledalo zdravlja, ne smijem ni pričati što sve možemo vidjeti. Pa i spolno prenosive bolesti, ovisnosti, svašta! Nije to samo popravljanje zuba, gledaju se zdravlje i izgled cijele usne šupljine. Danas je to nažalost postao 'business to go', koliko se na pacijentu može zaraditi i to je porazno, a zapravo se sve može vidjeti kad vam čovjek otvori usta. 

Kad smo se dogovarale za ovaj razgovor, rekli ste – dođite prije smjene, kasnije nam je ludilo. I ostali stomatolozi govore da im je ludilo, u zdravstvu općenito je ludilo. Koliko se u jednoj takvog atmosferi moguće posvetiti pacijentu onoliko koliko bi to trebalo? 

Otkako se rodite, postajete broj. Čim pođete u školu, broj ste, pa imamo postotke, prosjeke, tablice...

Ali u zdravstvu to nije zgodno. 

Tako je. Mi kao stomatolozi imamo svoj normativ i postotke koje treba odraditi preko Fonda. U ordinaciji svaki mjesec sa svojom asistenticom odradim preko 200 posto jer imamo dosta posla. Kad radite nekome zube, treba postojati konstanta. Ne možete nekome otvoriti zub i naručiti ga za mjesec dana. A i mentalitet ljudi je takav da poprave sve zube i onda se na kontroli ne pojavljuju. Onda tu bude posla kad napokon dođu. Netko ostane pet minuta, netko dva sata, a netko uleti preko reda jer je hitan slučaj. Ljudi znaju kazati kako su naručeni i kako zato ne bi trebali pričekati, ali nikad ne znate što će se dogoditi, hoće li doći netko tko ima strašno zubobolju, tko ima problem s krvarenjem zubnog mesa, kome je slabo, tko se boji... Imam ja kolega koji rade tri pacijenta na dan, ali ja nisam takva. Kad nam je došla kontrola, rekla sam da ne koristim kompjutorsko naručivanje. Pitali su me kako, a ja sam odgovorila kako da unesem da Mare ide na placu ujutro i da ide po Pera, a da joj je pruga u podne i da treba uletjeti negdje između. Ljudi imaju obveze, treba im se prilagoditi. 

Kazali ste da ste ugrizli svog zubara, mama vam se čudila kad ste rekli da ćete biti stomatologinja... Da niste zubarica, što biste bili? 

Kad sam bila mala, moje igračke su imale zavoje, išle su u doktora, na preglede, sve su bile izbodene... Moja sestra je mislila da nisam normalna, ali moje 'bebe' s kojima sam se igrala su bile izbodene jer su išle na injekcije. (smijeh) Previše volim svoj posao. Muža sam upoznala ispred Roxyja i rekla sam mu da sam na stažu u dispanzera na Batali. 

Jeste i njega ugrizli? 

Nisam. Još. (smijeh). Uglavnom, nije tad bilo mobitela pa sam mu rekla da me zove kad budem u dispanzeru. Tamo je na zamjeni bila spremačica koja se isto zvala Diana. On je nazvao, ona se javila i predstavila. Nakon nekog vremena ga je upitala koju Dianu on treba, doktoricu ili spremačicu. Kako nije znao što točno radim, procijenio je da ne mogu biti doktorica, da sam sigurno spremačica. Naposljetku sam se javila, rekao je da su ga cijeli život plašili s babarogom, policijom i zubarom. Bilo mu je strašno što sam zubarica. Jednom sam bila nešto bolesna, loše sam se osjećala i odradila sam nekoliko vađenja zuba na poslu, šivanja i sl. On me nazvao i pitao kako sam, rekla sam mu – izvadila sam dva zuba, sad sam super. Nakon nekoliko godina me pitao jesam li se zezala ili sam ozbiljno mislila, a ja sam mu rekla – nemaš pojma kako je to dobro, pogotovo kad su komplicirani korijeni, to je zanimljivo. Kad je jednostavno, nije zanimljivo. (smijeh) 

Muž se naposljetku riješio straha od zubara. 

Jest! I sve sam je to neka sudbina. Sudbina je i što sam došla na Grudu. Naime, radna mjesta su se otvorila na Grudi i u Slanome. Jedan doktor koji nije baš volio žene i kojemu sam se puno kontrestala je čuo da ću se udati za Zatonjanina pa me stavio da radim na Grudu. Zapravo sam bila sretna jer mi je mama Konavoka i tu sam provela cijelo djetinjstvo. No, u Konavle sam ustvari došla 'po kazni' i ostala tu. Danas ne bih ništa mijenjala. Volim svoj posao i vazda kažem kako sam zahvalna što radim posao koji volim i od kojeg živim. Zahvalna sam i na mojoj asistentici, s kojom radim od 2001. godine i koja je moja prijateljica. Toliko dugo već radimo skupa da nam je lijepo i kad šutimo. Radimo puno, ali radimo srcem, vazda nam je lijepo i vazda se smijemo. Valjda je onda i uspjeh zagarantiran.