Kako ste se odlučili za geologiju? Davna želja ili splet okolnosti?

Moja prijateljica je bila na tom fakultetu, a ja sam studirala drugo. Pričala mi je o svim ljepotama geologije i kroz njenu priču sam polako zavoljela zemlju i stijene (smijeh). Na kraju sam upisala i nimalo požalila.

Nije geologija nimalo laka. Puno matematike, fizike…

Da, nije lako, ali ekipa koja je studirala sa mnom bila je sjajna, pa smo skupa izgurali. Uglavnom, lijepo iskustvo, ništa ne bih mijenjala. Na kraju krajeva, radim u struci.

Da, radite u struci, ali volite kuhanje. Kada se razvila ljubav?

Od malih nogu zajedno s mamom sam oko štednjaka. Najčešće sam joj pomagala u spravljanju kolača. Bila je odlična mentorica, uvijek mi je govorila kako ide cijeli postupak. Želja da mogu bolje i želja da sama pravim oblike, samo kušanje tih slastica je pogodovalo činjenici da od djetinjstva volim slatko.

Ne bi se na vama reklo, izgledate kao da ste više tapioka đir.

Ne bi, ali stare fotografije su dokaz (smijeh). Uvijek sam bila okružena raznim tortama i to se sve nastavilo do današnjih dana.

Jeste li u to vrijeme radili samo deserte ili i neka tradicionalna jela?

Radila sam u početku deserte. Tradicionalna jela su došla kasnije, jer ipak je tu trebalo dodatno znanje i tehnike. Na fakultetu sam kuhala često isprobavajući neke sastojke koji nisu u receptima.

Što ste kuhali, uobičajena jela poput paste i(li) rizota, ili ste se odmah okrenuli kremicama, pjenicama, posteljicama?

Kremice i pjenice su došle kasnije (smijeh). Prvo sam radila uobičajena jela, paste i rizoti, a poslije je počelo eksperimentiranje koje se povećavalo dok bih doma gledala kulinarske emisije. Naravno, nije da često radim kremice i pjenice, nego kada me baš uhvati u posebnim prilikama. Za ekipu, većinom.

Koliko su takva jela komplicirana za raditi?

Ne koliko se čini na prvu. Više je to tehnika i da je dobro začinjeno. Također, važno je da je dobro propasirana kroz sito, te da je dobre teksture.

Jesu li ta jela ukusnija ili su više za Instagram? Malo glupo pitanje, jer sto ljudi, sto ukusa. Ali, evo u vašem primjeru.

Tradicija je tradicija. Jela koje su radile babe i mame su posebna i probude sjećanja svojim okusima. Da nisu, prestala bi se kuhati. Ovo novo što je došlo je samo neka nadogradnja. Po meni je potrebno i jedno i drugo, a možda je i najbolje kada se međusobno spajaju. Uvijek sam za kreativnost, dobro je da se kuhanje razvija, napreduje, ide dalje, a isto tako s druge strane punjene paprike ili sarme će (za)uvijek ostati sjajne.

Rekli ste da ste pratili kulinarske emisije. U vrijeme dok ste ih gledali kako ste ih zamišljali?

Zamišljala sam ih kao edukaciju. Na kraju krajeva zbog toga sam se i prijavila. Htjela sam vidjeti na kojoj sam amaterskoj razini i naučiti nešto dodatno.

Jesu li drugi kandidati isto amateri? Može li se prijaviti netko tko je profesionalni kuhar?

Koliko ja znam, ne mogu se prijaviti šefovi kuhinja i njihovi zamjenici, ali može netko tko je recimo pomoćni kuhar.

Je li to pomalo nepravedno? Da se natječu kandidati s određenim kulinarskim iskustvom i potpuni amateri? To je kao da u Divljoj ligi igraju aktualni olimpijski pobjednici.

Ne znam, ne bih ulazila u tu tematiku i odredbe televizijske kuće. Možda bi bilo bolje da smo svi na istom „levelu“, ali Bože moj, tko je meni kriv što nisam i ja bar jednu sezonu probala u kuhinji (smijeh)?

Koliko je uopće teško biti izabran kao kandidat? Kako teče taj proces?

Zaista ne znam koliko je sveukupno bilo prijavljenih kandidata. Osim kuhanja, postoje intervjui, selekcijske faze od same realizacije do finalnog kuhanja i davanje pregača od strane žirija. Ne bih sada ulazila u previše detalja, jer ne smijem otkrivati taj proces.

Kako ste se osjećali nakon što ste saznali da ste jedan od natjecatelja?

Bilo mi je veliko iznenađenje, stvarno nisam očekivala. Miješalo mi se veliko uzbuđenje, ali i trema. Ja sam inače flegma tip, ali ima tu puno stresa. Ne može se čovjek lako naviknuti na kameru, ja očito nisam do samog kraja.

Em kamere, em kuhanje, em razgovor. Koji multitasking.

Baš je stresno. Svuda oko vas su kabeli, kamere, paralelno razgovor i kuhanje. Totalni multitasking. Još pri tom imaš zadano vrijeme. Jako je teško ostati fokusiran i biti hladne glave. Na neki način sve to frustrira i izluđuje. Stres na stres (smijeh). Normalno je da nekad nije ispalo kako sam zamislila, od prvotne ideje, izmijenile su se bar još tri (smijeh). Dala sam sve od sebe što sam mogla u datom trenutku, da jelo ispadne što ukusnije i da bude što ljepše prezentirano, jer sam i sama vizualni tip.

Jeste li radili neke tehnike disanja prije nastupa? Da budete što opušteniji i fokusiraniji?

Iskreno nisam, svaki dan na setu prošao mi je u nekom malom grču, osim ako nisam na galeriji, jer tad nisam u fokusu. Iako me doživljavaju kao ekstroverta, jer sam društvena, ovdje sam čak malo bila sa strane, pa sam zapravo shvatila da mi svjetla reflektora baš i ne odgovaraju. Puno sam o tome razmišljala tijekom prijave, jer mi je to bila glavna kočnica, taj strah od javnog nastupa. Ipak je prevagnula želja za učenjem.

I kakvi su sad utisci nakon što je sve gotovo? Je li bilo onako kako ste zamišljali ili…?

Nije bilo baš kako sam zamislila. Bez obzira što je možda ispalo više izvlačenja loših stvari u nama nego prikazivanja kuhanja, okrenula sam to na pozitivu, kao i sve stvari u životu. Nažalost mediji imaju tu moć da prikažu stvari kako oni žele.

Gastro duel vas je pogodio, ako se ne varam.

A malo da. Mislim, da ne ulazim previše u detalje, na kraju je ispalo da sam neki negativac, loša, da nisam timski igrač, a to me baš pogodilo. Ali srećom, ljudi koji me znaju, pa čak i oni koji me ne znaju (nego su me upoznali kroz cijelo natjecanje) su mi dali podršku i shvaćaju kako je sve ovo prikazano. S druge strane, naravno da će uvijek biti mrzitelja.

Znači karakteri i uloge su važniji od kuhanja?

Možda sam ja sada još uvijek vruće glave, ali ne znam, tako mi se nekad činilo. Naravno stvari nisu nikad crno-bijele. Puno sam naučila, upoznala prekrasne ljude kako među natjecateljima, tako i pojedine ljude iza scene.

Što dalje s kuhanjem? Nešto ozbiljnije ili…?

Za sada nastavljam kuhati obitelji i prijateljima. To je nešto što volim.

Jesu li vam se javljati udvarači s molbama za brak?

Hahahahah, a ono, neću sad u detalje, ali bilo je svega. Ali najviše želim zahvaliti svima koji su bili uz mene i koji su mi svakodnevno pružali podršku. Bilo je i konstruktivnih kritika na kojima sam isto zahvalna.

Svaka čast i vašem poslodavcu koji nije imao ništa protiv da nastupate na Masterchefu, a čitav proces, kako vidimo, jako je dugo trajao.

Puno zahvaljujem poslodavcu koji je imao sluha i razumijevanja da se okušam u svom hobiju. Zahvaljujem i kolegama na velikoj podršci. Da nije bilo njih, ne bih prošla sve ovo.