Žarko Dragojević široj dubrovačkoj javnosti najpoznatiji je kao bivši glasnogovornik Kazališta Marina Držića, no prije svega, on je svestrani umjetnik. Sa svojim bendom Embassy 516 prošle je godine objavio album Trans. za Geenger Records koji su mnogi glazbeni kritičari uvrstili u svoje izbore kao jedan od najboljih domaćih albuma izdanih lani. Predstavljanje glazbenog uratka dubrovačkoj publici dogodit će se 24. siječnja u 20 sati u teatru, a samo dan prije, 23. siječnja Dragojević će imati i promociju svog prvog romana Prolaz na jugoistok u Art radionici Lazareti u 19 sati, što hoće reći da je više povoda za naš razgovor.

Gdje sad radite nakon odlaska iz Kazališta Marina Držića?

Freelancer sam, nemam stalno zaposlenje osim osnovne prijave preko udruge Audiovizualni centar Dubrovnik proteklih mjeseci. Nedavno mi je završio vanjski angažman na Dubrovačkom zimskom festivalu gdje sam radio kao koordinator programa & PR-a. Inače, KMD sam napustio krajem rujna i sad radim kao slobodnjak pretežno na projektima nezavisnog sektora, ali također i za institucije te privatnike koji ponude kvalitetnu suradnju.

Starije generacije će reći da to baš nije racionalan potez. Napustit stalno radno mjesto i sigurnost koje ono donosi.

Plus kredit za stan još šest godina (smijeh). Ne želim živjeti u strahu, nego kako me srce vodi. Ne bojim se posla i rada, nikada to nije bilo upitno - a sada ću imati malo više kontrole odabira projekata u kojima želim biti prisutan.

Znači klasično radno vrijeme vam nije ostavljalo dovoljno prostora za kreativnost?

U dubrovačko kazalište sam i došao preko glazbe. Kada sam se nakon završetka fakulteta u Zagrebu vratio u Dubrovnik nisam znao kamo će me život odvest. Tadašnja ravnateljica Jasna Jukić pitala me bi li sudjelovao na produkciji predstave “Bastion”, ja sam pristao, pa sam nakon toga odradio pripravničkih godinu i pol dana, te se tako upoznao s funkcioniranjem teatra i ostao. Na kraju spletom okolnosti zadržao sam se 11 godina, ali čitavo to vrijeme nisam prestao raditi muziku, bilo s bendom, bilo autorski. U KMD-u sam radio kao voditelj ureda prodaje i odnosa s javnošću, a glazbu za predstave počeo sam ponajviše skladati tek tijekom pandemije kada smo štekali s financijama, i nismo uzimali vanjske suradnike. S vremenom sam se, kako vidite, aktivirao na jako puno strana i shvatio sam da ne mogu sve stizati.

Da, skladate glazbu, pišete romane, organizirate koncerte, a vodite i emisiju Kulturni razgovori na DUTV-u. Sve iziskuje vrijeme.

Upravo to. Stoga sam odlučio krenuti u malo manje sigurne vode (smijeh). Nudim se rado kao vanjski suradnik za usluge PR-a, organizacije, logistike i produkcije ako kome treba (smijeh). Sličan posao sam radio i na netom završenom jubilarnom 10. Dubrovačkom zimskom festivalu. Mislim da smo sve skupa odradili odličan posao, od čelnih ljudi Grada Dubrovnika i TZ-a pa do svakog pojedinca koji je bio uključen kroz kulturne ustanove, gradske tvrtke, udruge i dalje od tog.

PR vam je struka. Zašto je ne upotrijebite za Embassy 516? Ne želite nikoga vući za rukav? Ili?

Embassy smo 2005. godine pokrenuli Tomislav Kličan i ja kao klinci koji su došli iz totalnog undergrounda. Bez klasičnog muzičkog obrazovanja, imali smo volju i počeli svirati s tri akorda. Od samog tog početka, pa sve do danas htjeli smo ostati vjerni svojim idealima, ne prodati se nikome. Uzor su nam i onda i danas bili autori kojima se glazba nikad relativno nije financijski isplatila. Radili su to iz čiste ljubavi i gušta, pa ako je publika to ‘kupila’, bilo je iz iskrene podrške i zajedničkog osjećaja pripadnosti. Naša vizija je bila da bend nikad ne smijemo zatrovati komercijalnim notama i mainstreamom, iako znam po kojoj smo matrici mogli 'uspjeti'. E sad, poanta priče jest kako tko definira uspjeh.

Je li teže bendu 'uspjeti' danas, kada se na internetu od šume ne vidi stablo, ili prije 20 godina kada je postojao uski kanal diskografskih kuća koji je odlučio što ide u objavu, a što ne?

Što se tiče same tehnologije i mogućnosti snimanja danas je puno lakše. S boljim mobitelom mogu se snimiti odlične demo snimke što je nekoć bilo nezamislivo. Trebao je studio, trake, svašta nešto. Što se tiče probitka i prepoznatljivosti smatram da je danas puno teže. Vrlo je teško istupiti iz te mase. Svi su kao jako osviješteni, ali istovremeno se boje rizika i potencijalne greške, pa je sve nekako unificirano, zaglavljeno. Ako se takav netko pojavi, govorim o mlađim generacijama, vrlo brzo postane predmet ismijavanja. Danas nema ni subkultura kao nekad, sve se brzo prežvače, dosadi, površno je…

Gdje vam bend održava probe?

Posljednjih nekoliko godina u udruzi Podroom TUP u prostoru Ivice Glunčića (inače član Embassyja), Srđana Petrica, Ivana Jakića i ostalih. Oni su bili među prvima koji su uopće došli u TUP. Prije toga smo svirali u Udruzi mladih Orlando, u prostorima Stare bolnice.

U Dubrovniku nema previše mladih alternativnih bendova. Koliko je uzrok tome turizam i AirBnB? Prije su bendovi svirali po garažama i sličnim prostorima, a danas se sve iznajmljuje?

To nije samo problem u Dubrovniku, nego i u Splitu, Zagrebu, Berlinu… Više nigdje nema napuštenih atomskih skloništa, ni skvotova gdje su bendovi nekoć svirali. Sve što se moglo, iskomercijaliziralo se. U Dubrovniku je možda taj čitav proces primjetljiviji nego primjerice u Novom Zgarebu, ali on se svuda događa. Inače, dobra stvar u Zagrebu je ta što se na dvije, tri lokacije može iznajmiti prostor za sviranje po satu.

Spomenuli ste Staru bolnicu. Zašto je tamo program zamro?

Ne znam dovoljno detalje, znam da udruga i dalje funkcionira, te da tamo probe imaju razni bendovi, uostalom i jedan od najpoznatijih pop-rock bendova u regiji - Silente. Eh, sad zašto nema više programa... Uvijek mora postojati ekipa koja ima volje i koncentracije izgurati nešto, imati kvalitetnu logistiku. Svi se vraćamo u prvo desetljeće 21. stoljeća i govorimo kako je onda bilo svakakvih događaja. To jest istina, ali vremena su se promijenila. Onda se to dosta organiziralo gerilski, (polu)ilegalno, sjetimo se samo elektronskih partyja. Danas za sve treba puno više papirologije.

Vi ste organizirali dosta koncerata?

Da, u posljednjih 15 godina organizirao sam zbrojeno skoro stotinu koncerata u Lazaretima, Orlandu, kinu Slavica, pa čak i kazalištu te na brojnim drugim lokacijama. Nikad nisam ni lipe zaradio od sve te organizacije, nego sam smatrao da je to moj obol nezavisnoj sceni i da će se kad tad vratiti u drugom obliku. Međutim, meni je to nešto prirodno i nikad mi nije bilo opterećenje.

Nemojte se ljutit što vam ovo govorim, jer se kosi s vašom kreativnošću, ali ja vas vidim kao neku osobu koja bi bila u stanju odvest Dubrovnik na put Šibenika. Tamo je alternativna scena strašno jaka, iza svega stoji Grad Šibenik, na tvrđavi svetog Mihovila odvijaju se spektakularni koncerti. Biste li se vi prihvatili nečeg sličnog u nas da vam dođe neka ponuda iz Grada Dubrovnika?

Šibenik je stvarno sjajan primjer kako se može. Baš smo nedavno svirali u tamošnjem klubu Azimut koji je vrlo važan faktor te scene. Ja priželjkujem da se nešto slično dogodi i Dubrovniku, a da bi se dogodilo mora se sve posložiti na svoje mjesto. Što se tiče moje uloge u svemu tome, mogu samo reći da imam volju razvijati nezavisnu scenu. Da bi se nešto pokrenulo nije dovoljno samo deset osoba koje će pratiti Grad Dubrovnik, nego se u cjelokupnoj zajednici mora pojaviti želja za razvijanjem u tom smjeru. U Šibeniku se čini kao da se iskorak naglo dogodio, ali on je plod dugogodišnjeg rada koji je započeo još s festivalom Terraneo 2011./12. godine, a na kojem je i Embassy nastupao. Kada pričamo o Azimutu i Hrvoju Jelkoviću prije svega se moramo sjetiti tog kratkog, ali mitskog Terranea. Ista stvar je s Matom Škugorom ili Vedranom Menigom koji su rođeni Šibenčani, plus još nekolicina ljudi da ih sad ne nabrajam. Svi su oni još prije deset godina bili pokretačka snaga iz koje se izrodio Šibenik kakvog danas znamo, odnosno gdje nastupaju veliki svjetski bendovi. Spojila se energija na svim razinama, ne samo politike, nego prije svega građana koji su podržali taj smjer. Spomenimo samo udrugu Kolektiv 4B pri Azimutu koja okuplja razne umjetnike ili Ship festival koji su upravo 2023. pokrenuli Mirko Burazer i njegova sjajna ekipa iz We Move Music Croatia. Vjerujem da se jedan dan slična priča može dogoditi Dubrovniku ili pretočiti iz Šibenika južnije.

U TUP-u?

TUP je tako zamišljen. Imam veliku vjeru i nadu da će se razvijati upravo u tom smjeru. Sad hoće li se dogodit, i hoće li se putem nešto uplesti, ostaje za vidjeti. Inače, TUP je zaista zadnji prostor gdje se kreativnost i kultura mogu odvijati. Naravno, postoje interesne skupine koje sigurno smatraju da je TUP bolji za nešto drugo, ali to je zapadni kapitalizam. Vi i ja, koji smo umjetničkog razmišljanja, smatramo da tamo treba bit kultura, a neki gospodarstvenik ima drugačiju viziju. To je jednostavno tako, nije to u suštini ni crno, ni bijelo.

Koliko vam je dugo trebalo da napišete roman?

Tamo 2017. godine opet sam se okrenuo pisanju kojeg sam dugo zanemarivao. Uvijek sam imao sklonost pisanoj riječi, još od osnovne škole. Glazba i pisanje odavno su bili dio mene, ali u datom periodu života muzika je prevladala. Staša Aras je te 2017. godine održala radionicu kreativnog pisanja, došao sam je podržati kao dragu kolegicu, a na kraju mi je rekla da sam pravi skriboman i da moram pisati. Tako da mi je ona opet posijala sjeme za izražavanje kroz riječi. Započeo sam svoj prvi roman, ali nisam bio zadovoljan, pa sam ga bacio (smijeh). Onda sam se okrenuo novom uratku i sjeo pisati kroz 2018. i 2019. Ta priča u romanu je bliska mom životu. Naravno da pišem o onome što mi je poznato: lokacije, ljudi, situacije…, tako da novinar Filip, glavni lik romana prolazi dobar dio onoga što sam i sam prošao. Roman sam završio 2020., ali došla je pandemija, pa se na kraju sve odužilo, a lektorica Ivana Grkeš još mi je jednom popeglala tekst. Ilustraciju na naslovnici radio je Igor Jurilj. Roman je u izdanju Art Radionice Lazareti i Audiovizualnog centra Dubrovnik, a  tiskanje je podržao UO za kulturu i baština Grada Dubrovnika 2023. godine.

Na koji način pišete? Čekate inspiraciju pa onda u hipu prospete na papir ili svaki dan disciplinirano sjednete, pa se iz toga nešto izrodi?

Ne trebam čekati inspiraciju, uvijek se nešto izrodi. Tako je i s glazbom, i s pisanom riječi. Važno je jedino biti organiziran, bolje rečeno fokusiran. Danas je u svoj toj tehnologiji lako izgubiti fokus, to najbolje vidimo na djeci koja nisu u stanju poslušat cijeli album, čak ni pogledat nogometnu utakmicu. Stoga kada nešto stvaram, uvijek maknem mobitel da mi ne odvlači pažnju. Dok mi sada pričamo, sigurno mi je došlo pet, šest poruka, ali neću ih sada ni gledati, ni odgovarati, jer sam fokusiran na razgovor. To je najvažnije. Mislim da bi djeca u školama trebala učiti baš o toj organizaciji ‘života’, možda u sklopu predmeta medijska pismenost. Također, zapisujem skice u raznim situacijama, posebno kad nešto čekam ili sam, recimo, u avionu, pijem kafu negdje ili slično. Također i na putovanjima, pa tako razne lokacije spominjem i u romanu.

Znači u vašem uratku ima elemenata romana ceste.

Da. Put je stanje, ne samo fizički, nego prije svega mentalno. Puta se ne treba bojati, nego samo krenuti. Put je i ovo sada što sam napustio stalni posao. U posljednje vrijeme puno ljudi je krenulo s trčanjem, planinarenjem, bicikliranjem, idu na Camino… Iako su to fizičke aktivnosti, riječ je ponajprije o mentalnim procesima. Ja sam sličan proces prošao treniranjem vaterpola koje je trajalo punih 12 godina. Kasnije su taj vaterpolski put zamijenili drugi putevi. Treba ih prigrlit, veselit im se.

Živimo u doba tehnologije, interneta, društvenih mreža. Sve je instant kultura. Kao što ste rekli, rijetko tko može pogledat utakmicu, poslušat album, pročitat knjigu… Nitko nema koncentraciju za ništa. Kako vidite svijet za pet do deset godina? Hoće li se ljudi okrenuti nekim prošlim vremenima, retro ponašanju ili će sve postati još luđe?

Mislim da će biti dvije krajnosti, bez sredine. U svim aspektima društva vlada jedna ogromna polarizacija, i u političkom, i u ekonomskom, i u ljudskom smislu. Ljudi će težiti jednome ili drugome i prema tome će odabirati prijatelje i životne situacije. S jedne strane će biti ljudi koji će se okrenuti starim vrijednostima i prakticirati minimalizam, a s druge strane će biti oni okrenuti materijalnom i raznim distrakcijama. Možda će biti teže boravit u tom društvu, ali će se donositi čišće i jasnije odluke. Pojedinac koji shvati koje su njegove istinske vrijednosti, bit će sretniji. Nečije vrijednosti bit će umjetnost, priroda, zimsko kupanje, a od nekoga drugoga deset auta, pet nekretnina i skupocjena putovanja. Identiteti i pripadnost su posebna priča. Ja osobno smatram da nisam ni glazbenik, ni pisac, ni ništa od ovoga što radim. To je samo produžena ruka moje osobnosti, nadogradnja, nikako moj identitet.

Vidimo se na promociji knjige i koncerta.

Promocija romana “Prolaz na jugoistok” je 23. siječnja od 19 sati u prostorima Art Radionice Lazareti uz slobodan ulazak, a koncert Embassy 516 uz goste Klapu Kaše i gudački kvartet te otvorenje izložbe Igora Jurilja (Yellow Yuri) je u Kazalištu Marina Držića 24. siječnja od 20h. Cijena ulaznice za koncert je 8 EUR i dostupne su na blagajni teatra ili online na www.ulaznice.hr

Maro Marušić