Ljudi će često reći da im je prekasno za aktivirati se i početi se baviti sportom, ali vi ste, ako se ne varam, počeli u relativno kasnijim godinama.

Istina, ali kako se kaže - nikad nije kasno za ništa u životu tako i za sport. U mojoj 30. godini se dogodio preokret jer me počelo zanimati trčanje. Dok sam radila u Zagrebu, oduševila me aktivnost stanovnika po Jarunu, ti ljudi su izgledali baš sretni u svojim aktivnostima. I svaki put kad bih hodala do posla bi me to nekako privlačilo. U Gradu to nisam mogla doživjeti, kod nas su ‘takvi’ bili proglašeni ludima. (smijeh) I tako je za moj početak trčanja doma zaslužan najviše moj pas Best, s kojim sam probala trčati prve kilometre po mjestima gdje ne bi bilo ljudi. Bilo me je na početku sram da me netko ne vidi. Tražila sam po društvenim mrežama bavi li se još netko trčanjem u mojim godinama i naišla sam na grupu Dubrovnik run koja je imala svoju ligu. Pošla sam i istrčala svojih prvih osam kilometara, i tu sam dobila veliku motivaciju da se trudim još više. 

Kažu da je najteže krenuti, je li to istina i za vas?

Najteže i jest krenuti, eto posjetili ste me s prvim pitanjem na to. Meni je stvarno trebalo dosta dok se ne ohrabrim i krenem sama. Nisam imala nikoga poznatog tko je bio u trčanju da ga pitam za bilo kakav savjet. Spontano me put odveo tamo gdje sam sad, kako u trčanje, tako i u triatlon kasnije. Sad mi apsolutno nije teško s ničim krenuti jer je to postao moj način života.

Poznati ste s niza dubrovačkih utrka i triatlona, a sportski put vas je odveo i preko granice.

Da, moja najveća prva Ironman utrka je bila u Italiji Ironman Emilia Romagna. Tu sam osvojila 3. mjesto u svojoj dobnoj kategoriji.

Vjerujem da ih ima puno, ali postoji li neka uspomena ili utrka koju biste mogli posebno izdvojiti i zašto?

Posebna utrka je bio moj prvi half ironman, to je disciplina s 1,9 km plivanja, 90 km bicikliranja i 21 km trčanja u Istri. Nazvala sam je “utrkom života” jer tad iz tog pogleda mi je to bilo nevjerojatno teško za odraditi. U Gradu je Jakša Diklić bio jedini koji je završio tu disciplinu i tad je to svima nama koji smo se počeli baviti triatlonom predstavljalo nešto veliko, a meni je ostalo veliko i posebno jer su na toj utrci bili nenormalni uvjeti što se tiče vremenskih neprilika. Na moru se oznake od valova nisu vidjele, tmurno nebo, kasnije poplava na bicikli od kiše, pedale sam vrtila u bujicama vode, dosta nesreća je i bilo na samoj biciklističkoj stazi. Tu sam prvi put i proplakala na vožnji od straha. Stvarno jedna utrka koja me je dodatno ohrabrila za daljnje uspjehe sve do Ironmana.

Postali ste i majka, neki su možda očekivali kako će vas to  usporiti, ali i dalje trčite, plivate, biciklirate..

Većina ljudi je i mislila da ću i prestati, naravno prestala i jesam dva mjeseca nakon poroda, striktno sam se držala pravila postpartuma. Nije sve onako kako sad možda izgleda, ali dug je bio moj put oporavka nakon poroda. Velike su to promjene za tijelo i duh. To me naučilo strpljivosti i drugom načinu pristupa prema sebi. Svakako jedan veliki izazovni period, u kojem sam nastojala što više hodati, biti vanka sa svojom bebom i davati si male izazove koji bi mi ispunili dan. Nije to više bilo treniranje, nego samo ugodan provod vremena onako kako ja volim.

Nije lako kombinirati aktivan sportski život i majčinstvo. Koja je vaša tajna?

Tajna je u tome da sad nema plana treninga, nego da svaku slobodnu priliku idem iskoristiti za sebe pa makar samo 20 minuta isplivati u moru, onako kako se taj trenutak osjećam. Većinu kilometara sam prešla hodajući s Juditom u nosiljci, mislim da smo prešle sva okolna brda, sudjelovale smo i na trailu, pa trčeći s bebom u kolicima, što je za mnoge bauk, a nama je sasvim normalno. Vozila sam trenažer doma, tako da mi je ostalo kondicije i za biciklističku disciplinu. Uglavnom većinu treninga sam provela uz Juditu.

Vidjeli smo kako vas na utrkama sada prati i bebica, podrška obitelji je znači uvijek tu. Koliko je to bitno?

Podrška moje obitelji je meni sve, bez toga ne bih mogla ništa. Naravno, unaprijed se sve dogovorimo kad je neko natjecanje i onda nema problema. Kako se kaže - to je vrijeme za mene. Svaka ga žena treba imati.

Jeste li bili aktivni i u trudnoći? Koliko je to bilo izazovno?

S obzirom da sam rodila u svojoj 39. godini malo sam isto imala kočnicu  kao starija rodilja. Trčala jesam do 5. mjeseca trudnoće, vozila sam pod posebnim programom za trudnice isto na kućnom trenažeru, a plivala sam sve do kraja svoje trudnoće. Osluškivanje svoga tijela je najbitnije i najprirodnije i onda nemamo razloga za strah baviti se nečim što smo dotad odrađivali, a ja sam završila maraton u Zagrebu ne znajući da sam trudna, četiri tjedna iza Ironman utrke. Mogu reći kako je najveći izazov bio popeti se na Neprobić, vrh iznad Zatona s mužem i psom Bestom na -3 stupnja na samom, neobilježenom tad, vrhu u 6. mjesecu trudnoće. Naravno, bez njega to ni ne bih uspjela. Mislim da me on tu odveo mimo još jedne moje granice, opet nekome ludost, ali za nas izazov jer znaš koliko možeš.

Što možemo očekivati od vas u budućnosti? Imate li cilj, nešto što još niste postigli?

Cilj u budućnosti još trenutno ne vidim, sad je na prvom mjestu obitelj, a sve što dođe usputno u sportskom smislu ću rado dočekati. Moje ostvarenje je bio Ironman , to je kruna moga uloženog truda, odricanja i sati i sati treniranja. Nadam se samo još da mi taj prvi put neće ostati zadnji, zato jer za triatlon nikada nije kasno, jer ljudi u svojim 80-im godinama nastupaju na takvim tipovima natjecanja.

Dobro je poznata izreka - tko hoće nađe način, tko neće nađe opravdanje. Vjerujem da ima onih koji su našli dosta opravdanja za pokrenuti se, pa ako ovo čitaju, što biste im poručili? Koje su prednosti pomicanja svojih granica?

Ljudi su danas postali preopterećeni brzim načinom života, da jednostavno ne vide kako neku plus aktivnost uvrstiti u svoj dan. Toliko imaju izbora na sve strane, od online vježbanja do fitness klubova, teretana… Kako se kaže - najjednostavnije je najbolje, hodanje je prvenstveno lijek. Dostupno je svima i besplatno je. Mislim da je samo to veliki početak za mnoge koji ne znaju poći i baciti smeće, a da ne sjednu u auto. Ovo me pitanje podsjetilo na priču Slonova u cirkusu koji su bili svezani tankim konopcem kao mladunci da ne bi pobjegli , a kad su narasli, nisu bili svjesni koliko su jaki postali da taj konopac prekinu nego su i dalje bili vezani na istome mjestu. Tako ljudi naviknu na svoju svakodnevnicu koju se teško odluče promijeniti ili je žele promijeniti preko noći, pa se opet jako brzo vrate na početak. Mala promjena je nekad dovoljna za velike promjene. Prednost pomicanja granica je ta da tu najviše učimo o sebi, psihički i fizički. Jednostavno rastemo u nešto bolje, pozitivnije i zadovoljnije, a samim time, kad smo mi osobno zadovoljni, svi oko nas su također sretni. U mom trenutnom smislu to je - sretna mama, sretna beba.

Sad i taj sportski dio. Nastupili ste na dubrovačkom triatlonu Earth, Sea & Fire nakon dvije godine i osvojili broncu u disciplini sprint triatlon. Nakon trudnoće i majčinstva, i više nego dobar rezultat.

ESF je moja prva i zadnja utrka za ovu godinu koja mi je došla kao jedna potvrda da je sve ono što sam radila u međuvremenu dalo rezultat, bez obzira na to što to nije bio planski trening, nego samo hvatanje slobodnog vremena. Prezadovoljna sam rezultatom! Jako me to razveseli, samo oblačenje triatlon odijela, sjesti na biciklu, voziti se, disati punim plućima do maksimuma! Sve je to ono što mi je baš nedostajalo.

Dakle, Ironman iz Italije smatrate najvećim uspjehom? Da čitatelje „zaprepastimo“ – riječ je o 3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja i 42 km trčanja, za što ti je trebalo 11 sati i 9 minuta.

Definitivno kruna karijere je bronca iz dobne kategorije u Ironmanu. To mi je ostvaren san.

Ništa bez vaših kolega iz Triathlon kluba Dubrovnik, koji su ovaj sport itekako popularizirali, ali i doveli u Dubrovnik.

Triathlon klub Dubrovnik mi je kao jedna velika obitelj, jako sam ponosna na rad predsjednika Daniela Marušića i članove kluba koji zajedništvom dižu klub na još veće levele, kao i cijelom organizacijom lige tijekom cijele godine od trkačkih utrka, preko duatlona, akvatlona, do dječjih akvatlona za sve, i to besplatno. U njima su sudjelovali brojni amateri, gosti, stvorili su jednu lijepu priču, ali i odlične rezultate na državnom i međunarodnom nivou. Željko Cota je veliko osvježenje za cijeli klub kao trener također. Nažalost, ne mogu pratiti klupske treninge, ali jako me veseli da su takvi ljudi dostupni za sve one koje nešto više zanima. Ja nisam imala nikoga na početku i znam koliko je teško krenuti sam u nešto, pogotovo kao žena. Sad to triatlon klub omogućuje za nove članove i to je baš veliki pomak. ESF je postao najjači međunarodni tri-event u regiji za olimpijski i sprint triatlon. Svake godine dolazi sve više natjecatelja, kvaliteta se prepoznaje u organizaciji i to je jedna stvarno lijepa priča koju zaslužuje imati naš Grad.