Kad je krenula Vaša ljubav prema umjetnosti, jeste li oduvijek znali kako ćete se time baviti?

Mogu na to dati klasičan odgovor- od malih nogu. Slikanje je krenulo od vrtićke dobi, a u osnovnoj školi sam počela s pisanjem. Sve do kasnijih razreda srednje škole i nisam bila nešto upućena u kulturu, niti svjesna mogućnosti nekakve umjetničke karijere, bilo mi je to jednostavno nešto što radim. Možda mi je zbog interesa za pisanje logičan odabir srednje škole bila gimnazija, ali od trećeg razreda nadalje sam počela pohađati satove crtanja i slikanja kod Josipa Pina Trostmanna koji me je naučio jako puno toga o slikanju, ali i o odnosu prema slikanju, koji njegujem i danas. Sjećam se da sam jednom došla na sat sa šporkim kistovima od boje pa me poslao doma i rekao: ‘Slikanje je sveta stvar, nemoj mi dolaziti sa šporkim kistovima’. Njegovih se savjeta često sjetim i danas kada slikam.

Koliko je izazovno izabrati taj put?

Pa za mene je bilo dosta izazovno jer se nisam kretala u okolini u kojoj je to ‘’najnormalniji’’ odabir karijere. Moji roditelji nisu iz umjetničkih struka, a nisu bili ni roditelji mojih bližih prijatelja, tako da su se slikarstvo i likovna umjetnost općenito promatrali kao neki oblik hobija; lijepe, ali neozbiljne aktivnosti.

Smatram da je najveći izazov odabira takve struke održati neku vrstu samopoduzetnosti, a zadržati umjetnički senzibilitet. Ne možeš očekivati neku konkretnu kvotu u koju ćeš upasti, zaposliti se i ostati, nego moraš sam sebi stvoriti neko mjesto. To podrazumijeva prijavljivanje na natječaje i potpore, uključivanje u projekte, organiziranje vlastitih izložbi i na kraju krajeva jednostavno objavljivanje vlastitog rada drugima. A s druge strane, umjetnici većinom samo žele samoću i tišinu da mogu napraviti sve te svoje radove. Tu se stvara neki neobičan spoj gdje nema druge, nego ostati čvrst i naći taj svoj balans; zadržati dovoljno prostora da se baviš nečim idejnim, neopipljivim, za neke i duhovnim, a da onda rezultate toga prezentiraš u ovom opipljivom i praktičnom svijetu gdje postoje galerije, projekti, financije, ugovori i sve te stvari.

Mihaelin diplomski rad bila je izložba Gozba u Galeriji Kranjčar

Kakva su Vaša iskustva sa studiranjem na Akademiji likovnih umjetnosti?

Iznimno pozitivna. Čula sam svakakve loše komentare na Akademiju i prije upisa i tijekom studija i nakon, ali što se tiče mog viđenja stvari, sa željom i radom sam uvijek uspjevala dobiti znanje i prilike. Već na prvoj godini sam, kao netko tko je došao iz drugog grada bez ikakve ideje o tome što je Akademija i bez nekoga u obitelji ili društvu tko je upućen u umjetnost, imala jednake mogućnosti da učim i izlažem radove. Možda nije najopremljenija kao neki drugi fakulteti ili kao neke druge europske akademije, točnije, na Akademiji kao prostoru čovjek neće naći puno više od praznih stalaka za kiparstvo ili štafelaja, ali zato će naći zajednicu profesora koji su voljni zaista te nešto naučiti. Voljela bih ovim putem odagnati i kriva uvjerenja da se na Akademiju ‘’upada’’ preko veze. Akademija nije elitistički faks i na njoj se može razvijati svatko tko ima talenta i voljan je posvetiti se i puno raditi.

Kojim se smjerom slikarstva bavite?

Bavim se ekspresivnim figurativnim slikarstvom, najčešće u tehnici ulja na platnu. Katkad radim i kolorističke apstrakcije.

Bavite se i poezijom, izdali ste i zbirku pjesama, znači umjetnički put vas nosi na sve strane?

Ne bih rekla da me odabir umjetničkog puta u smislu fakulteta naveo na izdavanje zbirke pjesama, kao što sam već spomenula, pisanje je nešto što je tu skoro dugo kao i slikanje Ako bih morala odrediti neka tri smjera koje trenutno razvijam, to bi bili slikarstvo, poezija i film. Za vrijeme studija mi je i kiparstvo bilo dosta blisko, ali zadnjih godina sam se posvetila slikarstvu. Moguće je da ću se nekad opet vratiti kiparstvu, ali nije to ni toliko važno, sve su te djelatnosti uvijek u nekom međusobnom ispreplitanju tako da volim vjerovati da sam čitavo vrijeme usmjerena ka istom, samo kroz različite medije.

Što biste izdvojili kao najljepši dio dosadašnjeg bavljenja umjetnošću?

Teško mi je odrediti jednu stvar kao najljepšu, ali mogu prvu koje sam se sjetila. Prva godina Akademije i susret s kiparstvom kod profesorice Ide Blažičko koja je imala silno puno entuzijazma i za umjetnost i za život i prenijela ga je na svoje studente. Sjećam se hladnih jesenskih popodneva i procesa odlijevanja portreta glave u gipsu, stavljanje ruke na tu glavu od gipsa koji u tom trenutku zbog kemijskog procesa reagira i grije. To je bilo stvarno lijepo.

Što vas inspirira?

Sve. Ne uspjevam se inspirirati odabirom konkretnih motiva za promatranje nego promjenom načina promatranja, možda nekim ‘čuđenjem’. Trudim se promatrati sve oblike života oko sebe kao izraz neke sile koja uvijek rađa, raste, preobražava se... Pa me tako na isti način čudi kako je izraslo i oblikovalo se jedno stablo ili jedan čovjek ili jedna kuća, kikara, stol. Ja stoga često slikam jednostavne motive i predmete, ali bacam na njih neobično osvjetljenje, dodajem neki element koji izaziva začudnost ili usuglasim paletu, potez i dinamiku kako bi na neki način ti motivi iskočili iz svoje "običnosti"" i iz naše navike na njih. Radi se zapravo o jednom ne samo umjetničkom, nego generalnom pogledu na svijet gdje su sve stvari oko nas žive, samo na to treba obratiti pažnju. Umjetnost u tome pomaže.

Kako izgleda proces nastanka jedne slike, koliko to traje i ovisi li o tome kakav vam je dan?

Proces uvijek traje i nije vezan za nekakav dnevni ciklus. Da bi se stvaralo, treba prvo nešto i doživjeti tako da treba uvijek biti budan i promatrati oko sebe. Čitati, šetati se, zapisivati, katkad i fotografirati. Preko tjedna provodim svaki dan u ateljeu, dođem rano i promatram svoje bilješke, skiciram, katkad protekne i cijeli dan da samo gledam u prazna platna i razmišljam. To vjerojatno zvuči kao vrlo lagan i ležeran odabir profesije, ali, barem meni, nije. Neobično je biti po zvanju ‘umjetnik’ kao što je netko po zvanju postolar, na primjer. Točnije, neobično je oslanjati se na svoju kreativnost i očekivati od nje da ‘radi’ svaki dan. Osobni život i profesionalni su isprepleteni, tako da se ne može od jednog pobjeći u drugo. Ali zato, kad mi ne ide, bavim se nekim opipljivijim dijelom svoje struke; napravim drvene okvire, prepariram platno, napnem ga na okvir, pripremim boje. U tom opipljivom, egzaktnom pa pomalo i ‘bauštelskom’ dijelu našeg posla nađem dobar balans s onim drugim, umjetničkim, idejnim i intuitivnim dijelom.

A trajanje da se jedna slika napravi? Katkad je to tri mjeseca, katkad je to deset minuta. Nemam baš neki recept kako napraviti dobru sliku. Slike se konstantno grade u meni, a kada će napokon izaći van, to je teško odrediti. To se, gotovo uvijek, dogodi kao nekim sretnim slučajem. Naravno, što više radiš, to su te sretne slučajnosti češće.

Nedavno ste otvorili izložbu na Klinici za tumore u Zagrebu, kako biste opisali to iskustvo? Kako je došlo do te suradnje?

Radi se o kolaboraciji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu te Kliničkog bolničkog centra Zagreb Sestre milosrdnice gdje se svako mjesec dana u hodniku Klinike za tumore izlažu slikarska djela nekog mladog umjetnika ili umjetnice. Radi se o dugom hodniku kojim onkološki pacijenti idu na svoje kemoterapije tako da se radi o dosta emotivno nabijenom i ‘teškom’ prostoru.  Dok sam postavljala izložbu sam razmišljala kako ti ljudi koji se bore za vlastiti život pored svih svojih problema vjerojatno neće imati interesa za gledanje slika, ali iznenadila sam se jer su neki od njih dolazili do mene da mi se nasmiješe i daju do znanja da su primijetili slike i da im se sviđaju. Volim vjerovati da se na mojim slikama vidi da se bavim nekakvim osnovnim čuđenjem samim životom, mogućnošću da život uopće bude, svim njegovim pojavnim oblicima i svim načinima na koje jest. Tako da, ako je netko od tih pacijenata, čiji je život u tom trenutku u krhkom stanju, na mojim slikama vidio i prepoznao život, to mi je najveća pohvala koju mogu dobiti.

Mislite li da se mnogi mladi oklijevaju baviti umjetnošću jer tu ne vide budućnost, pogotovo financijsku?

Moguće i mislim da to ne bi smjelo biti tako. Ne zato što je budućnost sjajna nego zato što bi mladost trebala biti i ostati idealistička. Mislim da trebamo krajem srednje zadržati mladenački žar i odabrati put za koji osjećamo da je pravi, a onda ćemo kasnije kad budemo zreliji i pametniji već nekako skužiti kako srediti financije i budućnost. A može se srediti i može se zaraditi. Čini mi se da su tinejdžeri danas puno proračunatiji i oprezniji nego što su to bile generacije mojih roditelja, pa i kasnije, što je shvatljivo jer su postali informiraniji, ali i dalje mislim da ne bi trebali ostariti prije vremena i iskalkulirati budućnost. Čak i ako nisu na prvu vidljive, prilike se mogu i stvoriti, uz puno rada i ljubavi.

Lagano se uspinjete skalinima umjetnosti, mislite li da u Hrvatskoj ima perspektive za napredak?

Meni se umjetnička i likovna scena u Hrvatskoj trenutno čini dosta dinamičnom, a ono što mene osobno posebno veseli je porast interesa za klasičnim slikarskim medijem u zadnjih nekoliko godina. To je odgovor na pitanje ima li perspektive za umjetnički napredak. Pitanje napretka u smislu zarađivanja na  umjetničkom tržištu je sasvim druga tema i zapravo je dvosjekli mač jer baš zato što u Hrvatskoj nemamo snažno razvijeno tržište umjetnina, umjetnici se još uvijek razvijaju samostalno i iskreno, tržište im ne diktira trendove koji se prodaju. Možda i griješim, ne bih previše ulazila u tu temu jer nisam dovoljno upućena, ali svakako smatram da je važno da umjetnost ostane duhovna djelatnost, a ne da postane prazna proizvodnja.

Koji su vaši planovi za budućnost, hoćete li se nastaviti graditi u umjetnosti ili možda imate neke druge ideje?

Sve što me zanima je nekako na liniji likovne i književne umjetnosti tako da me zanimaju svi vidovi toga. Nastavit ću se razvijati kao samostalna umjetnica, ali zainteresirana sam i za primijenjenu umjetnost i za poučavanje umjetnosti.

Mislite li se vratiti u Dubrovnik i zašto da? Ili ne?

Ne planiram se preseliti nazad u Dubrovnik za stalno, odnosno nastavit ću u Gradu provoditi ljeta, a zimi se vraćati u Zagreb. Djelomično jer osobno preferiram život u malo većem gradu, ali i jer su prilike za rad u kulturi i umjetnosti u Zagrebu raznolikije i više ih je. Ne bih voljela premašiti svoje znanje o toj temi jer zaista ne pratim dubrovačku kulturnu scenu koliko zagrebačku, ali zasad mi se čini da je u Gradu i dalje teško razvijati bilo koje djelatnosti pored turizma. U svakom slučaju pozdravljam svaki napor da se to stanje popravi.

*Objavljeno u tisanom izdanju Dubrovačkog dnevnika