U mirovinu ste zapravo pošli s vatrometom?

Eto, stvarno je ispaljen vatromet kad sam pošao u mirovinu… Radio sam do zadnje sekunde 2023. godine, imali smo javljanje u 'Kroniku dana' na prvom programu Hrvatskog radija, što smo tradicionalno radili godinama, manje-više uvijek ista ekipa i još nekoliko javljanja do ponoći. 

Kako ste odlučili raditi do zadnjeg trena?

Ja sam ustvari cijeloga života, a naročito ovih zadnjih 10, 15, možda i 20 godina prilično samostalno upravljao svojim vremenom, i slobodnim i radnim, tako da nisam čak ni išao na godišnje odmore, Bogu hvala nisu mi ni bolovanja trebala, a ako sam se nekad malo i razbolio, uvijek bih svoje odradio. Nastojao sam da baš niti jedan dan, ali doslovno nijedan, ne protekne bez mog traga. Ako nije bilo sudjelovanje u nekoj emisiji, onda sam svakako radio priloge za Dnevnik, čak sam vjerojatno i dosađivao kolegicama i kolegama. (smijeh)

Svakako ste ostavili trag u Dubrovniku, kad već spominjemo doček, prvi doček nakon Domovinskog rata je bio u vašoj organizaciji?

Ne samo nakon rata, već uopće. Mi nismo imali nikad ranije dočeke novih godina na otvorenom. Dočeci su u Gradu uvijek bili u našim fenomenalnim hotelima koji su imali za to sve što je trebalo, kao i u Gradskoj kavani. I te godine, 1994., je u Hotelu President bio organiziran doček i čak mislim da je pokojni Milo Hrnić s bendom svirao te godine, nisam siguran, ali čini mi se da je tako bilo. Mi smo pošli na Stradun sa željom da upalimo svjetlo, da se sve obasja. Prvobitna je ideja bila da to svjetlo zamijeni mrak koji je do tad bio. Govorili su nam da nismo normalni, da će nas gađati – ma neka gađaju, oguglaš na sve. 

Kakav je osjećaj bio okupiti ljude u tako teškom vremenu?

Mi smo i godinu prije htjeli to napraviti na Stradunu, pa su rekli da ne dopušta sigurnosna situacija. Onda smo došli na još suludiju ideju, da napravimo doček u Hotelu Libertas koji je bio dopola izgoren odozgo, a i pun izbjeglica, ali ni to nam nisu prihvatili. Onda smo napravili radijski doček, kao i svih proteklih godina, uz posebno prilagođena pravila tombule, dosta slična današnjem bingu. Kartele su se prodavale za humanitarnu namjenu, više se ni ne sjećam za što točno, ali znam da su napravljena izvrsna pravila koja su bila za slušatelje radija, kao i one koji su igrali na licu mjesta. Svaka kartela je imala svoj serijski broj koji je bio i lutrija, tako da smo u ponoć imali izvlačenje za Volkswagen Polo. Druge godine smo imali već i Bravu, javio nam se Perak. Nismo znali što ćemo, pa smo u igru uključili i Novogodišnji koncert Dubrovačkog simfonijskog koncerta na Stradunu. Tako smo u ponoć vadili jedno auto, a sutra u podne drugo. Iduće godine bilo je i treće auto! Robne kuće su imale nekog sponzora, bio je Renault ili Opel. Na Staru godinu, u sklopu naše 'Radio kavane', točno je palo u subotu, Vjeverica i ja smo je vodili, a kaže Vjeveričko – “Ove godine dijelimo aute ko igračke!”. I stvarno, tri auta u dva dana… To danas nema šanse da bi se moglo organizirati. 

Vratimo se na trenutak u vaše početke. Kako ste uopće završili u ovoj struci? 

Samo zbog zrna talenta, uz taj talent sam ustvari dogurao i do mirovine. Meni je tadašnji predsjednik VK Jug Boro Kosović, kad sam prestao trenirati u okolnostima koje mi nisu bile baš najdraže, rekao da se javim u Dubrovački vjesnik direktoru Miši Miliću i glavnom uredniku Nikoli Isufiju. Rekao mi je – treba im lektor i korektor, ti si talentiran i tako sam počeo. Dubrovački se radio u tadašnjoj Tiskari Ivo Ćubelić, to mi je iskustvo jako puno značilo i u svim kasnijim, pa i elektronskim medijima. Isto tako, jako puno sam naučio od vrhunskih ton-majstora, snimatelja, montažera, kolega koji su mi u možda bili u više stvari uzori nego neki novinari. 

Kroz godine ste se specijalizirali za turizam. Može li se uopće usporediti tadašnje vrijeme sa sadašnjim, kad novinari moraju pratiti sve? 

Smisao je, čini se, u tome da novinar ne bude naročito osposobljen ni stručan niti da dosta zna o onome o čemu piše. Miš je najvažniji. Copy, paste. Danas vjerojatno više miš ni ne treba, nego sve možeš prstom! (smijeh) Otkad su forumi na portalima i društvenim mrežama važniji od onoga što je novinar uopće napisao, što je medij objavio, otkad su postali bitniji klikovi i što je netko anoniman ispod komentirao… Otad ni novinarima više nije lak život i posao. Sve je pomalo devalviralo.

Prošli ste kroz razne faze novinarstva?

Bio sam čak i muzički urednik. U Dubrovačkom vjesniku sam počeo 1978., radio sam u Sportskima, Vjesniku, SN reviji, kasnije i Lausu. Na radio sam došao ’82. Kažem - Radio, danas bi me pitali – koji radio? Tada se znalo da je samo jedan, Radio Dubrovnik! Bio sam i voditelj programa u Bakusu u Lazaretima, što je u tadašnjoj zemlji bila sigurno jedna od dvije-tri vodeće diskoteke. Kako mi je srednji brat u New Yorku, sad već 52 godine, a njegova žena je u vrhu rock'n'roll biznisa, uvijek sam imao najnovije ploče, odnosno promotivne kopije, prije nego što bi izašle čak i u Americi ili Engleskoj… To su znale moje kolege s Radija, s kojima sam bio u Lausu i zvali su me, bilo je upražnjeno mjesto voditelja u emisiji Pop Rock Disco koja se bavila glazbenim novitetima. Tako sam počeo raditi na radiju kao muzički suradnik. 

Radili ste u tom „starom“ vremenu, pa i sada u modernom vremenu, koje su vama osobno bile razlike, je li se bilo teško prilagoditi?

Kad čovjek ima konkretne zadatke i viziju to ide samo od sebe… Uvijek sam nastojao kroz naslove svojih emisija, ali i onoga što sam objavljivao u novinama, pjesmama koje sam radio, osigurati nekakav koncept. Mislim da u medijima, ali i u svakom drugom kreativnom poslu, imaš ljude koji će donositi koncept i one koji će to odrađivati, realizirati. Ja sam mogao raditi i jedno i drugo, ako treba i treće i četvrto. Od montaže do glazbene opreme, nikakav mi problem nije bio. S takvom sam lakoćom to radio da sam sam sebi nekad išao na živce, mogu misliti kako sam time nervirao neke kolegice i kolege (smijeh). Ne treba tražiti od novinara ono što je danas učestalo, da se otkucavaju na vratima i da budu 8 sati dnevno u redakciji jer to znači da se takav novinar mora baviti „copy-paste novinarstvom“, kao i da je uglavnom na Facebooku i drugim mrežama ili igra pasijans, troši vrijeme. Novinar iz bilo kojeg medija ima prije svega bit vanka, skupa sa životom, ako treba u kafani najviše. Na takav način upoznaje ljude i doznaje situacije. 

A vama su i emisije nekako bile „kafanske“, a i po plažama?

Pa normalno! Netko će misliti da sam spojio ugodno s korisnim, a ne bi mi ljudi vjerovali, ja koji sam stvarno proveo znatan dio ljetnog života na plažama, prošlo ljeto sam učinio samo pet banja. I to prvu na Prižbi, odakle mi je pokojni stari, nakon Oliverovih dana u Veloj Luci. Nevoljko sam se još tri-četiri puta okupao tamo gdje mogu autom doći… Tako isto i lani i otekolani!  Ali znate kako smo počeli emisiju Val na Valu?  Iz toga je zapravo izrastao i doček Nove godine na Stradunu. Vjeverica je nosio svoj razglas i mi smo Radio puštali po plažama. Ljudi su se bojali iza rata je li još negdje minirano, na kraju krajeva ’95. je moj susjed poginuo u Zatonu, skupa sa svojom nesuđenom budućom ženom. Dakle, to je bilo dosta nesigurno vrijeme. Nisam se ni ja tad rado kupao! Opušteno sam se kupao na plaži tek negdje iza 2000. Uostalom, ljudima nije ni bilo do toga. Onda smo mi to vraćali nazad. Općenito smo se trudili vratiti turistički ambijent Grada. I sam sam vjerovao, kao i svi oko mene, da onda kad obnavljaš turistički ambijent Grada, to nužno donosi neko relaksirano ozračje za život uopće. Kad je sve nervozno i bojažljivo, nema tu turizma. A ako je interesantno turizmu, onda će valjda biti zanimljivo i građaninu. No kasnije se počelo događati da nas je taj turizam umalo progutao, jedva da neki civilni život izvan turizma ima mjesta u Gradu.

Uspijevali ste, između ostalog, podići moral u vremenu kad je to bilo najpotrebnije i ljudi se definitivno toga sjećaju.

Čak su i mene zvali Vjeverica! (smijeh) Mi smo bili dovoljno ludi, a i danas smo, da smo mogli to činiti. Nama je to bila radost. Ništa nema ljepše nego kad se sjetim nagradne igre „Baci Vjevericu u more“, kad bi on išao prema uputama slušatelja. To je bila kontaktna nagradna igra, tada smo s lakoćom dijelili nagrade, kao što smo dijelili auta, tako smo primjerice davali sedam noćenja za dvoje slušatelju koji ga uspije navesti u minutu i po u more, tri koraka lijevo-desno, naprijed-nazad. On bi šuškao po onom žalu, a oko njega po 50 djece! To uopće danas ljudi ne mogu ni pojmiti, a to je bilo nevjerojatno veselje. Danas bi nas možda ista ta djeca, koja su u Vjevericu gledala kao u Boga, gađala kamenjem. 

Puno toga se promijenilo. Možete li uopće usporediti turizam kad ste se počeli baviti njime i danas? 

Ja bih najprije usporedio onaj turizam koji je bio prije rata. Jer svi novi vlasnici turističke infrastrukture mrze kad se govori o turizmu prije rata jer bi željeli da je sve počelo s njima, a nije. Dubrovnik je bio izuzetna destinacija, broj hotelskih gostiju dan danas, ja mislim, nismo dostigli. Sredinom 80-tih imali bismo po 30 posto overbookinga. Onda bi se dosjetili svačega. Na primjer, dolazi grupa koja treba odsjesti u Belvedereu, a vodić im kaže – dobili ste bingo, sedam dana kruženja po Mediteranu brodom Ambasador, a ustvari u hotelu nema mjesta. (smijeh) 

Opće je poznato da su manje-više svi dubrovački hoteli bili utvrde za vrijeme rata, a isto tako i smještaj za brojne prognanike, izbjeglice, pa i vojne, odnosno policijske snage. To se malo, pomalo refavalo iza sredine 90-tih, tako da su neki od tih hotela počeli nešto i raditi, ali svi su nužno trebali ozbiljnu obnovu. Po meni, velika je greška napravljena što se išlo u onakvu privatizaciju, što se dalo doslovno prvome koji bi naišao ili bilo kome tko je htio sudjelovati u „pranju love“. Mislim da je velika greška napravljena što su baš u cijelosti izostavljeni domaći ljudi. Ja bih i danas bio sretan da postoji kombinacija poduzetničkog novca i društvenog vlasništva, odnosno samoupravljanja radnika jer mislim da je i ugostiteljstvo i hotelijerstvo idealno za sudjelovanje i zaposlenika u odlučivanju, odnosno upravljanju poslom. Mislim da je, iako ne bih nikad zahvaljivao nizašto koroni, ipak pokazala da je ljepše živjeti kada izostane prekrcavanje Grada turistima. Karakteristika današnjeg vremena je pojava velikog broja hostela, a isto tako i strašnog rasta privatnog smještaja i, po meni, još uvijek nedovoljno kontroliran dolazak kruzera. 

Svestrani ste, u gradu ste ostavili i glazbeni trag, a tu je i Festa.

Čeljade svako ima interesa, ja sam recimo strašno volio igrati tresetu i preferans. Sad mi je baš žao što nemam s kim sjesti, treba se i za to organizirati. Za sve treba imati volju! Naša Festa je stjecajem okolnosti nastala, nakon Dubrovačkog dočeka s morem u Uvali Lapad, milenijskog, ustvari 2001. godine. Poslije toga su me neki prijatelji pitali kako smo to uspjeli realizirati i sponzorirati jer je to ipak bilo tri dana festivala u Uvali. Kad smo vidjeli da možemo to, shvatili smo da možemo lako bilo što drugo, tako je nastala Festa. Iako je bilo ljudi koji su htjeli da to bude na ljeto, međutim, sam smještaj sudionika i sve ostalo puno je lakše organizirat, a i potrebnije je Gradu – izvan sezone. Po meni u sezoni ne treba baš ništa konkurirati Dubrovačkim ljetnim igrama. Ili baš ako ima neki gastronomski događaj ili nešto slično, ali ići se festivalski nadmetati s Igrama je suludo. I mi smo učinili svojevrsnu uvertiru vjekovnoj Festi svetog Vlaha. Ove godine nam ide 23. izdanje, središnji će koncert biti Marko Tolja, pjevat će Sinatru, bit će nam i Dive u crkvi svetog Vlaha, bit će i klape, Žarko Dragojević i njegov Embassy 516, naša umjetnička ravnateljica Darija Mikulandra Žanetić dovodi svoje Kolarine s dvije predstave, iz Dubrovačke udruge likovnih umjetnika će u foajeu Kazališta napravit izložbu Sveti Vlaho – znamen u kamenu. Imat ćemo i Festu od vina na Kandeloru u Gradskoj, prije toga i radionicu u Mimozi skupa s udrugom Deša i Turističkom i ugostiteljskom školom, gdje ćemo imat i predstavljanje vinara, možda budemo pokazali i kako se dime kamenice… Ali u svakom slučaju će biti, što i vazda, žrnovski, mljetski i šporki makaruli!

Znači da ni u mirovini nema mirovanja? 

Onoliko koliko sam mirovao u vrijeme dok sam radio, toliko ću mirovati i sad vjerojatno, a to znači – sasvim dovoljno. A ono što mi je najveća želja jest da se negdje uspijem domoći prostora u kojem bi mogao s mojim bendom raditi. To mi je najdraže, sigurno. I najsretniji sam kad dođem u novouređeni studio u moga Gioa Baranca i kad radimo neku novu stvar. To mi je stvarno ono s čime bih se želio baviti. I mojim unucima, odnosno familijom. Za mene razlike nema, osim što sam dobrim dijelom oslobođen nekih svakodnevnih obaveza. Ali ko voli kad se nešto mora? Uostalom, ja sam i u programu Radio Dubrovnika ostao subotom u emisiji 'Radio kavana' i 'Val na valu' ljeti, ostalim danima pomagat ću im i da mi ne plate! (smijeh)