Kako ste se odlučili „baciti“ u poduzetničke vode?

Iskreno, moja prva misao u toj cijeloj avanturi je počela sa 16 godina, kad sam prvi put ušao u rad s ugostiteljstvom. Nikad me nije zanimalo konobarenje kao konobarenje, već sam svaki posao koji sam radio, gledao kroz aspekt ‘kad bih ja imao nešto takvo, kako bi to sve funkcioniralo, kako bi ja to organizirao?’. Normalno, kad ste u mlađim godinama, nemate iskustva ni znanja, pa sve to skupa izgleda malo smiješno i neozbiljno. Ali kasnije, s godinama nakupljenog iskustva, čovjek jednostavno „prelomi“. Prije nego što sam počeo poduzetnički niz, radio sam u dvije korporacije. Cijela poduzetnička niša zapravo je počela sa samim kafićem tj. prostorom koji je moj, koji sam preuzeo 2020. godine jer je prije toga bio u najmu. Onda smo krenuli u tom smjeru, ali cijela priča je zapravo krenula dva mjeseca prije početka korone. Tad je tek bio totalni strah – što, kako, odakle… Imao sam tada dobrog partnera, Sinišu, koji je to sve i započeo sa mnom i stvarno mi pomogao da stanem na noge. Tako da mi je on bio mentor u počecima, skupa s mojim prijateljem Mariom. Dosta su me usmjerili i pomogli što se tiče kafića, a onda se to odrazilo i na otvaranje druge firme pod nazivom Blaise Entertainment, koja se bavi uslugama zabave, iznajmljivanje audio-vizualne opreme i organizacijom generalno evenata, razglasa, svjetla i slično.

Korona je bila, recimo, nesvakidašnji izazov. Ali i inače, kretanje u poduzetničke vode ima svojih izazova. Jeste li naišli na neke i kako se s njima suočavate?

Moram pohvaliti moju knjigovotkinju! Kažu da je za poduzetnike najbitnija stvar njegov knjigovođa i odvjetnik. (smijeh) Odvjetnik mi još nije trebao, ali što se knjigovođe tiče, Siniša me upoznao sa svojom knjigovotkinjom koja je jedna predivna osoba, usmjerava me i toliko mi pomaže s nekim stvarima za koje je normalno da osoba od 29 godina ne može savladati, papirologijom i slično. Teško je, pogotovo u Hrvatskoj. Kad imate pouzdane ljude oko sebe, taj posao je uvelike olakšan, tako da u biti nisam osjetio nekakve posebne izazove. Jesu tu, u smislu da imate odgovornost, ali sama realizacija i cijeli operativni dio mi je jako dobro pokriven.

Znači bitno je imati ideju, ali i tim ljudi?

Tako je! Poanta je da kroz godine rada upoznajete ljude. Recimo to opet na primjeru kafića, u kojem sam puno duže nego u samoj glazbi. S ugostiteljstvom sam već imao iskustva jer sam vodio neke objekte prije i radio tamo, od koktela, konobarenja, vođenja nabave, svega što je bilo vezano za operativni proces jednog ugostiteljskog objekta. Tu sam stvorio dosta poznanstava prije nego što sam stvorio nešto svoje, tako da mi je i tu priča bila olakšana. Ako želite krenuti u poduzetnički pothvat, najbitnije je prije svega iskustvo, jer to čini cijelu poantu priče kako ćete uspjeti. Ako nemate iskustva, na pola stvari ćete pokleknuti i mislim da tu dosta ljudi odustane, jer ne znaju kako se izvući kad „padnu“ prvi put.

Jeste li vi doživjeli trenutak kad ste pomislili da bi bilo bolje odustati?Iskreno, bilo je trenutaka. Moram se opet vratiti na Covid, tada sam se zapitao – ima li smisla, zašto ja ovo radim? I dan danas, kad je sve stabilnije, kad su krenule i sezone, dođe mi ta pomisao što se tiče kafića i razmišljam kako mi ovaj drugi posao možda donosi više novca, sretniji sam… Jer to su dvije dijametralno različite stvari, ali suštinski uvijek nađu neku dodirnu točku, te zabave i eventi koje općenito volim raditi. Najviše volim kad se spoji najam prostora, organizacija događanja, uz audiovizualnu opremu i puštanje glazbe ili vođenje programa, u čemu istinski uživam.

Već smo to otprilike i spomenuli, ali konkretno: čime se zapravo bavite?

S puno stvari, dosta ljudi mi zamjera i govori da sam previše raštrkan, ali mislim da dobro time žongliram s obzirom na to koliko mi je godina i koliko iskustva imam. Bavim se DJ-iranjem, dakle produkcijom glazbe, sviranjem i svime ostalim, od klubova i kafića, a od ove godine sam se prebacio u event industriju. Ja sam event DJ koji se bavi rasvjetom i razglasom, tj. iznajmljivanjem razglasa i DJ opreme, uključujući i puštanje glazbe te u nekakvom daljnjoj budućnosti tome planiram dodati i video dio, kao i organizaciju samog eventa. Zapravo, želim da, kad mi netko bude tražio organizaciju eventa, mogu odraditi full management. Takvih firma, koliko znam, nema u Dubrovniku, jer svi koji to trenutno rade „outsourceaju“ dio posla. U svakom poslu kad to radite, dolazi do porasta troškova, pa automatski i cijene. Kad srežete sve to, možete dosta smanjiti cijenu i podići maržu. Za to treba vremena, iskustva, još puno poznanstava… Ali koračamo prema tome!

Dubrovnik je svakako plodno tlo za organizaciju događanja.

Izuzetno! Ove sezone sam prvi put ove godine odradio jedno 30-tak evenata sve skupa. Pričamo o suradnjama s TZ Pelješac, TZ Cavtat, suradnju s raznim agencijama vjenčanja. Pričamo o ozbiljnim događanjima, ne o nekim seoskim zabavama. Potrebna je jedna doza ozbiljnosti i znanja da biste mogli zadovoljiti različite zahtjeve ljudi. Krenimo od nacionalnosti – Indijci, Nigerijci i tako dalje, svi kontinenti i sva moguća glazba. Unatoč tome svemu uspijevam to odraditi i vidim potencijal. Problem nekih DJ-eva, iako sve manje, je što ti je to posao, biznis i moraš se podrediti publici. Nisi umjetnik, već zabavljač. Cijenim, imam prijatelje koji produciraju svoju glazbu, pa je puštaju, to je kategorizirano kao umjetnost, to time i smatram. A svaki DJ koji se zavarava da je umjetnik je u jako velikoj zabludi i jako je puno izgubio u životu. Ja se smatram zabavljačem i tako se ponašam, jer puštam ono što je netko drugi napravio.

Pretpostavljam da u tome itekako uživate.

Da! A sad ću ispričati početak, po tko zna koji put. Bavio sam se ugostiteljstvom, vodio sam kafić, tu sam se i uhvatio organizacije nekakvih koncerata i evenata. I tako je došlo do toga da jednostavno pokušam, oduvijek sam imao tu želju biti DJ, a tad mi je jedan prijatelj koji se time bavim rekao „eto ti, probaj“. Probao sam jednom, dvaput, triput… Pa mi je dao staru opremu, pola toga nije radilo, ali sam vježbao doma i zaljubio se u to. I tadašnji vlasnici kafića Ivan i Đani, kojima i ovim putem želim zahvaliti, su kupili meni prvu opremu, pa sam u dogovoru s njima nastupao u tom kafiću dok nisam skupio prakse. Nakon toga, kreće dalje priča i napredak u nekom totalnom drugom smjeru.

Zvuči kao da je to posao s puno prednosti, ima li možda ipak nekih mana?

Neprospavane noći! Druga mana je da svaka mlada osoba izlazi vanka, voli popiti, sve je to u granicama normale i lijepo kad vi to radite jednom, dvaput tjedno. Ali u sezoni kad se to zareda i kad je to konstantno bude veliki problem. I zna, doduše ne meni, uzeti maha. Okružen si tim noćnim životom i to zna biti dosta iscrpljujuće psihički. Prvo i osnovno je psihičko zdravlje koje stvarno treba čuvati i paziti u tim situacijama! Ti si dosta sam i dosta ljudi ne razumije kontekst posla, što u biti ti uopće radiš, ne da ih ne zanima nego jednostavno imaju neko svoje gledište. Djelomično ljudi ne shvaćaju da taj posao prije nije bio toliko naporan, ali sad jest, dosta si javno izložen, nastupaš, imaš pritisak od javnog nastupa. Tu je i razočarenje, ako nastupate u klubu ili kafiću gdje je neka publika, očekuje se nešto od vas. Event je lakši, iako je i tu zeznuto, ali dobiješ neke smjernice. Kafić ili klub je teži jer je teško zadovoljiti masu koju ne znaš, ima dosta pritiska. Radio sam po našim klubovima i kafićima i to je stvarno zeznuto, ali ako imaš dovoljno iskustva da nadiđeš tu tremu, nastup je tako neopisiv osjećaj, ekstaza u nekom smislu.

Imate li smjernice i savjete za mlade koji ovo čitaju i razmišljaju da bi krenuli u nešto sami?

Moj pokojni otac je bio veliki poduzetnik, osoba i individua koja je obožavala raditi, stalno neki posao, čak i u mirovini, stalno se moralo raditi, od tu i dolazi moja ljubav prema poduzetništvu. Ono što je mene kod njega kočilo je ta neka logika da mora postojati period sazrijevanja. Danas stariji ljudi ne shvaćaju da se to iskustvo zahvaljujući mobitelima, društvenim mrežama, generalno internetom i cijelom globalizacijom, može steći puno brže. Nešto za što je prije trebalo četiri ili pet godine fakulteta, danas čovjek može u tri do šest mjeseci naučiti i savladati, nebitno je li to IT programiranje ili bilo što drugo. Tako da, mimo tog iskustva i znanja koje treba steći, čim imaju te neke alate u rukama i predispozicije, ne bi se trebali previše tražiti u 9 do 5 poslovima, nego trebaju odmah grabiti svoje. Znam da nije svatko u mogućnosti, ali vjerujte mi svi mladi ljudi, da ste u ne znam kakvim blokadama, kreditima… Sama satisfakcija zarađivanja novca vlastitim rukama ne može se nadomjestiti tim osjećajem sigurnosti da radite od 9 i 5 za nekakvu plaću. Svakome svoje, naravno, netko ne želi i ne voli riskirati, ne voli ići u tom smjeru, ali ako imate te afinitete i ako osjetite tu potrebu, nemojte razmišljati ni jedne sekunde. Samo se treba dobro organizirati, posložiti ideju i koncept čime se želite baviti i odmah kretati. Jedina stvar što trebate osigurati je stabilno primanje. Naravno, dok taj posao ne uspije, kao što je bio moj slučaj, trebaš imati nekakva primanja. Ali to se ne treba gledati kao sigurnost, već kao prolazna stavka, polog za budućnost.