Ako priupitate nekog katolika na papiru postoji li netko tko je umro, pa se opet vratio u život, spremno će vam odgovoriti. 'Postoje dva, zovu se Isus i Lazar'. Je li to zaista točno?

Još je stari Heraklit govorio kako na svijetu sve teče i mijenja se, 'ne možeš dvaput zagaziti u istu rijeku', odnosno da je sve podložno rođenju, odrastanju, starosti i naposljetku smrti.

Ne vrijedi ovo samo za živa bića, već i za kamenja, mora, nogometne reprezentacije, čak i kontinente. Recimo Indija se rodila kao otok, plutajući oceanom je odrastala i starila, a na kraju je umrla zabivši se u Tibet.

Sve se mijenja, sve stari i na svršetku um(i)re, osim Isusa i Lazara, ali i Dubrovnika. U čitavoj historiji planeta Zemlje samo se trima stvarima dogodila fizička smrt, ali i kakav-takav povratak u život.

Dubrovnik je, manje je poznato od priča Isusa i Lazara, umro 31. siječnja 1808. godine. Ubio ga je general Marmont. No ako danas dođete u Dubrovnik, vidjet ćete da tu i tamo postoji neka malena energija, neki duh koji dokazuje da nije sve prah i pepeo.

Pa kako je onda još uvijek živ, ako je umro prije 209 godina? Baš poput Lazara i Isusa, Dubrovnik je uskrsnuo. Doduše ne puno. Bolji izraz bi bio da Dubrovnik vegetira, a ne živi, ali medicinski udžbenici i život na aparatima smatraju životom.

Naime, u posljednjih 200 godina, iako znanstveno još uvijek živ, Dubrovnik je potpuno mrtav. Nijedna hvalevrijedna građevina - osim možda Umjetničke galerije i Vile Šeherezade koje su tu da potvrde pravilo – nije napravljena, isto kao što nije izgrađen nijedan kulturni spomenik, zbog kojeg bi Japanac hvatao četiri leta iz Zemlje izlazećeg sunca do krajnjeg juga Hrvatske.

Čitava kultura, ono po čemu grad ima dušu, umrla je zadnjeg dana siječnja u prvom desetljeću 19. stoljeća. Sve zbog čega turisti dolaze u nekoć slavni grad je starije od tog datuma.

Teško je shvatiti kako je moguće da se u čitava dva stoljeća – i još k tome najrazvijena u cjelokupnoj povijesti čovječanstva – nije napravilo ništa vrijedno spomena. Kako je moguće da u parku Gradac ili na Lokrumu nema nijedna vrijedna umjetnička skulptura ili fontana koja oduzima dah poput one u Barceloni? Kad smo već kod prijestolnice Katalonije, najveći dio turista dolazi upravo zbog građevina koje su sve redom mlađe od dubrovačkih. Zbog velikih arhitektonskih čuda slavnog Gaudija, prekrasno uređenog Mont Juica, spomenika Kolumbu, i drugih skulptura razasutim po najvećim ulicama Barcelone...

Kod nas nijedan kružni tok, park, brdo ili neka druga moderna ulica nije vrijedna izvlačenja fotoaparata japanske grupe. Kako je moguće da u dvjesta godina nijedan gradski poglavar nije rekao:'Hajmo raspisati pošteni natječaj i dati nekom vrhunskom umjetniku da napravi očaravajuću fontanu u Gružu ili Lapadu, ili da sklepa neki spektakularni park poput Parc Guella?'

Odgovor smo dobili na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća. Onaj vijećnik s bradom raskopčane košulje s Lacoste krokodilom i japankama - kako se zove, evo već sad ne znam, a pogotovo za njega nitko u Dubrovniku neće znati za 100 godina – pribokao je zašto se parku Orsula daje 100 tisuća kuna iz gradskog proračuna?

I zaista, taj je vijećnik promuknutog glasa, bio u pravu! Sramotno je da se Parku Orsulu daje 100 tisuća kuna godišnje. Trebalo bi barem – milijun. Naime, lagao sam vas kad sam govorio da u posljednjih 20 desetljeća nije napravljeno ništa bitno – rodila se Orsula.

Živa je to sramota, ali je tako: Andro Vidak je sa svoje dvije gole ruke – a nisu mu baš kao u Georgea Foremana – napravio za Dubrovnik više od svih političara zajedno od Napoleona, pa naovamo. Kopajući i orući teški krški kamen, Vidak i njegovih nekoliko pajdaša, ostavili su iza sebe nešto što s ponosom možemo pokazati budućim naraštajima, i svim posjetiteljima ovog grada.

Ostavio je kulturu, najvažniju srcu kucavicu nekog grada. Mnogi misle, uključujući bradatog vijećnika iz Topolog, da je financiranje kulture čisto bacanje para, i da bi bilo bolje od ledine poviše Orsule napraviti uzgajalište patata, nego amfiteatar s prekrasnim pogledom, ali u biti je kultura ta koja akumulira novac. To se tek vidi dugoročno, a gradske starješine, međutim, imaju samo sposobnost kratkoročnog gledanja, točnije od kampanje do kampanje, pa kome odojci, kome sranje.

Mnogi su se u Parizu i Barceloni bunili kad su Eiffel i Gaudi bili ispred svog vremena i gradili čudne konstrukcije, a danas, Japanci putuju tri dana mijenjajući 16 vremenskih zona, da bi vidjeli ta čudesa kojima su se smijali bradati vijećnici iz francusko-španskih sela  - iz Toleda, Toulousea, Topolog, kako li se samo zovu te međe?

U nas, kad politika čak i gradi neki kulturni spomenik, bolje da ga i ne gradi. Uvijek to ispadne daleko od kulture i umjetnosti, a i normalno da je tako kada na namještenom natječaju pobijedi 'umjetnica' – inače nećakinja šerifa gradskog vijeća - koja je do tada u svojoj kulturnoj karijeri jedino obojala slikovnicu Maša i medvjed.

Umjesto da kultura bude svima prioritet, pa da i Dubrovnik ima svoje moderno čudo, svoj Eiffelov toranj ili Casu Batllo, mi u dvije stotine godina nismo uspjeli izgradit ni dvije pješčane kule na plaži Šunj.

Gori smo od Grčke. Živimo na petsto godina stari račun naših predaka, a da su se oni ponašali kao mi – napravi brate kuću osmerokatnicu, hotel s petsto soba bez ijednog hvalevrijednog ukrasa ili Spomenik palim Windowsima koji proguta struje kao omanji neboder - ne bismo imali ni Onofrijevu fontanu, ni kipove Svetog Vlaha, ni katedralu, a o prekrasnim zidinama da i ne govorimo.

Njihovom smrću, umrli smo i mi. Kad umre kultura, umre čovjek. Umre grad. Ako danas dođete u Dubrovnik, vidjet ćete da grad još uvijek živi, ali samo na bankovnim aparatima, ili kako bi odgonetnuo Klaićev rječnik – bankomatima.

Rekao bi onaj krokodilski vijećnik iz Toleda, Topolog, odakle je već:

-Nefinanciranjem kulture, nothing Toulouse!

Maro Marušić