-Dragi gospodine, kao što sam vam već rekla, s tom funkcijom pranja posuđa na pola sata, neki vam dijelovi čaša, pjata ili čega već, mogu ostati šporki, ali ne moraju – objašnjava mi zaposlenica Peveca funkcije perilice za pranje suđa koju planiram kupiti.

-Ali, je li to znači da će onda oprati ili ne? – ništa mi nije bilo jasno.

-Dragi gospodine, kao što sam vam već rekla, s tom funkcijom pranja posuđa na pola sata, možete uspjeti oprati sve, ali možda vam dio ostane šporak, zavisi koliko vam je suđe uprljano, razumijete? Ako želite temeljito oprati, onda imate ove druge programe s pretpranjem, koji troše više električne energije, ali ne previše.

-Koliko to znači više, ali ne previše? – osjećao sam kako kuham iznutra i da bih mogao eksplodirati.

-Dragi gospodine, pa kao što sam vam već rekla, ima više programa za pranje, i onaj koji traje duže, logično, troši i više električne energije. Pošto je ova perilica, što se energetske učinkovitosti tiče A+++, znači da neće potrošiti puno više energije na dužim programima.

-Ali u pičku materinu, boli me kurac za duže, kraće, više, manje, i sve drugo što si mi ti već rekla… koliko je to u kunama? Hoće li potrošiti 100, 200 kuna mjesečno više ili manje? – potpuno sam se iznervirao i htio sam udariti šakom glupu kurvu i prebiti je ispred svih njenih kolegica i drugih mušterija.

Ona me tužno gledala. Iz njenog pogleda dalo se isčitati da me žali, jer nisam normalan. I stvarno nisam normalan. Zaposlenica Peveca ljubazno mi je nastojala pomoći, a ja je umalo nisam opalio šakom. Evo sam šesti dan bez cigareta, i u tom kratkom roku odvikavanja od pušenja, već sam se više desetaka puta na jedvite jade suzdržao da ne učinim nešto što bi mi omogućilo dugogodišnju robiju.

Glup sam i dekoncentriran, ne mogu lako obaviti ni najgluplji zadatak, a kamoli izabrati perilicu suđa za nekoliko tisuća kuna, pa me svakodnevnica užasno nervira. Otkako sam prestao pušiti, noćima me buba nesanica. Spavam možda dva, tri sata, a to što provedem u REM-u, još je veća katastrofa – imam noćne more, a boje eksplodiraju kao da sam progutao LSD, a ne ostao bez nikotina.

Osim ovih simptoma, imam još neke – kapak desnog oka neprekidno mi titra, mantra mi se, a na WC-u nisam bio još od doba cara Franja Josipa. To da sam depresivan, ne trebam vam ni govoriti, isto kao ni da imam povećan apetit, i da ću, čak i ako se uspijem ostaviti cigareta, dobiti jedno 20-30 kilograma. Da sad na moja ulazna vrata naleti slon, ne lažem vas, mogao bih ga pojesti u jednom zalogaju, bez da ga nafetam.

Nije li potpuno suludo da vam zakonodavac omogućava da na svakom kantunu legalno možete kupiti ovaj otrov koji stvara goru ovisnost od saborskih mandata, i s kojeg se teže skinuti nego s gradonačelničke funkcije? Umjesto da država jednim potezom pera zabrani sve vezano uz duhan, ona svako malo podigne neke poreze i preko duhana i tužnih ovisnika koji žele tući nevine zaposlenice Peveca, puni proračun. Jučer slušam kako je novog ministra zdravstva Milana Kujundžića dočekao dug hrvatskih bolnica koji se popeo do nevjerojatnih 3 milijarde kuna. Samo da se skroz zabrani pušenje, bolnice bi ostale bez lijepog broja pacijenata i dug bi se značajno smanjio.

Ali ne, država podiže cijene cigareta kako bi punila proračun, ali svejedno joj te iste cigarete naprave više štete, jer bolnice, jednim dijelom upravo zbog pušenja, nagomilaju astronomske dugove koje ne bi vratio ni proračun Romana Abramoviča.

Naravno da bi jake hrvatske i svjetske duhanske korporacije dan-noć lobirale kod političara kada bi njima na pamet pala sasvim normalna odluka da se duhan, baš poput heroina ili kokaina, zabrani. Ali ako je potpuna zabrana duhana, nažalost, još uvijek radikalna odluka kako za Hrvatsku, tako i za druge europske zemlje, nije jasno zašto zakonodavac ne olakša pušačima proces prestanka pušenja, recimo uvođenjem bolovanja.

Ovako bi to izgledalo u praksi – pušač odluči prestati pušiti, a država njegovom poslodavcu financira bolovanje sljedeća tri, najkritičnija, tjedna. Naime, posao je mnogim pušačima, koji žele prestati udisati otrove, najveća prepreka. Stres koji posao sa sobom donosi prevelik je da bi ga se moglo prolaziti zajedno sa simptomima nikotinske apstinencijske krize - depresijom, nesanicom, nervozom, dekoncentriranošću…- pa mnogi opet pokleknu. A s druge strane, gotovo nitko od njih ne želi žrtvovati godišnji odmor na borbu s nuspojavama prestanka pušenja.

Naravno, neki bi pokušali zloupotrebljavati bolovanje, pa bi se, recimo, mogla donijeti odluka da se bolovanje za prestanak pušenja može uzeti svako tri godine. Ili nekako drugačije, ne znam točno ni sam kako. Ne mogu sada tu ideju obrazlagati, jer ne mogu misliti, ne mogu raditi, ne mogu pisati, ne mogu se koncentrirati…ubit će me ovaj prestanak pušenja. Uh kako bi mi sad dobro došlo bolovanje da ne moram raditi i misliti je li ovo što pišem o duhanu i bolovanju glupo, jer već osjećam kako kuham iznutra i kako bi mogao eruptirati i počiniti neko teško kazneno djelo.

Je li vi možda mislite da je ovo što pišem glupo, a je li, pička li vam materina? Da je glupo što govorim da bi trebalo imati bolovanje dok se ostavljamo cigareta, jer smo neuračunljivi, nenormalni, depresivni, glupi i razdražljivi, je li, a? Mislite li vi da se meni sada radi i piše ovaj kretenski tekst, dok me pere kriza, jer sam zadnji tekst bez cigareta napisao još…čekaj, kada sam napisao zadnji tekst bez duhana?  Pa u biti nikad u životu nisam napisao nijedan tekst bez nikotinske pomoći. Zadnje što sam uopće bez cigareta napisao bio je kratki osvrt na knjigu Junaci Pavlove ulice u četvrtom osnovne.

Ma pušite kurac svi vi glupi čitatelji, koji vam ja kurac uopće išta objašnjavam, nervirate me, kreteni jedni, pička li vam materina svima koliko vas ima.

Uh, idem pojesti slona, gladan sam…

Maro Marušić