Stara sela diljem Dalmacije nestaju, gase se, uranjaju u vječni san. Porušeni krovovi, srušene međe i drača u dvoru postala su sudbina svim tim starim, zaboravljenim i ostavljenim selima koja vape za dječjim plačem.

Civilizacijski izazovi, turizam, surovi profit i čovjekova težnja za socijalizacijom učinila je svoje. Sličnu sudbinu dijeli i slikovito selo Prožura, gdje sam proveo kraći dio svog djetinjstva. Te stare kuće iz kojih se nekad čuo žamor, smijeh, graja, svađa, plač djeteta , odjednom su zanijemile. Sve je utihnulo. Doslovno možeš osluškivati tišinu. Ona je trenutno najglasnija u selu. Ona se uvukla u sve kantune, komine i dvore.

Prolazeći poznatim kalama naviru sjećanja. Čujem opet onaj smijeh, osjećam mirise djetinjstva, vraćaju se poznata lica... Iza zabrokanih vrata stare kamene kuće, koja jedva odolijevaju naletima vjetra i kiše, stao je život. Iza starog ruzinavog katanca, stalo je vrijeme. Iza starog rovinanog zida, ostala je samo stara smokva koja prkosi vremenu...

Poslušaj poruku koju ti šalje ovo malo selo, kao i mnoga druga sela diljem Dalmacije. Poruku prolaznosti. Skrušenosti. Poruku koju možeš pročitati ako gledaš očima srca. Ako ga promatraš kroz slomljene škure. Kroz padnutu odrinu ispred kuće. Kroz nijemu tišinu koja priča jezikom Svevišnjeg, da ga svatko može razumjeti...

To je ona poruka koju užurbani grad, gdje se život stalno obnavlja, nastavlja i iznova budi, ne može dati. Jer grad nema vremena da gleda unatrag. On živi dalje svojim tempom. Nova lica dolaze, a starih se više i ne sjećamo i rijetko ih spominjemo. To je sudbina starih sela naspram grada. Prožura je vječni spomenik prolaznosti života...Dimnjaka koji više ne mirišu po dimu. Gustijerna po kojoj su trčala djeca, sada napala je drača...

Svijest o prolaznosti najbolje se ogleda u tim starim selima koja nestaju. Možeš osjetiti prolaznost, ako se duboko zagledaš u stare funjestre koje nema tko otvoriti. Nekad su se s njih znani ljudi dozivali. Vikali jedni na druge. Brontulali. A sad muk. Tišina. Nema novog djeteta. Nema drage babe u faculetu koja susjedi priča o svom teškom djetinjstvu, kada ih je u kući živjelo sedamnaestero. I kako su svi jeli iz istog kotla. Kako su često gladni lijegali u postelju. Nema ni naboranog lica dobrog susjeda, koji je vazda pričao o punim kašetama ribe kad su on i njegov otac ribali...Nikog nema osim tišine. Ona jedino glasno priča. Selo staro ti priča tišinom. Priča ti ako imaš srce koje zna slušati. Da je sve prolazno. Da smo svi prolazni...