Piše: Danica Juričić Spasović

Izvesti birače na parlamentarne izbore u ovoj godini - to je velika prilika za političke stranke. To je veliki izazov i muka za nas hrvatske građanke i građane. Pred nama stoje – političari – garnitura koju svakodnevno slušamo i gledamo, a ne možemo ih više vidjeti koliko su nas razočarali. Mogu li im ljudi još uopće povjerovati? Je li to uopće još moguće? Mogu li ljudi uopće još među njima uočiti razliku? Vremena se mijenjaju, ali političari – ne! Ćud im je ista, ma iz koje skupine vukovi dolazili po plijen. Takav pogled na politiku i društvo čini nas ovcama. I mi smo onda svi isti, i o tome blejimo čekajući svoju tužnu i strašnu sudbinu. Mi se prvi u ovoj zemlji trebamo promijeniti, u našoj površnosti rasuđivanja, u našoj površnosti prihvaćanja da je Hrvatska zaposjednuta uvijek istima.

Ovih dana intenzivno sebi postavljam dva pitanja: „Što HDZ zbilja može ponuditi bolje nego SDP? Pitam se i - što SDP može ponuditi bolje nego SDP?“

Čitamo sve novine, gledamo sve dnevnike, i ne uočavamo razliku. Zašto? Hrvatska je jako uzbuđena. Svi smo jako uzbuđeni. Sva mahanja hrvatskim zastavama bit će uzalud, ako se ne stvori kritična masa onih što svim srcem žele promjenu društva i znaju je provesti. Trebamo nadahnuće. Ako želimo izgraditi svoju državu, svi moramo nadmašiti svoja očekivanja i propitati svoja razmišljanja. Ako se ja ne mogu promijeniti, ako ne mogu prestati blejati kad okolnosti to zahtijevaju, kako to mogu očekivati od ostalih.

Za film koji vam može pomoći da razvrstate tešku i naoko kompliciranu stvarnost svi ste već čuli. Riječ je o talijanskom epskom špageti-vesternu Sergia Leonea iz 1966. s Clintom Eastwoodom, Lee Van Cleefom i Elijem Wallachom u glavnim ulogama. „Dobar, loš, zao“ (ili u engleskoj varijanti „The Good, the Bad, and the Ugly“), film govori o trojici revolveraša koji tragaju za zakopanim zlatom u kaosu obračuna, vješanja, građanskog rata i zatvoreničkog logora. Ako uzmemo u obzir naša zbivanja u zagrebačkoj Savskoj 66, kaos obračuna branitelja s aktualnom Vladom, zahtjeva za svrgavanjem ministra, filmska je atmosfera pomalo bliska našoj stvarnosti.

Tri su revolveraša u nas tri premijera. U Hrvatskoj je puno revolveraške atmosfere i mnogobrojnih pasivnih gledatelja zavaljenih u kućnu fotelju, i to što je na političkoj pozornici, to su za nas gotovo filmski likovi: bivši premijer Sanader, sadašnji premijer Milanović, i onaj koji se naziva budućim premijerom, Karamarko. Tko je Dobar, tko je Loš, tko je Zao? Kronološki su se zbivanja prije njihova obračuna na izborima u našoj domovini zbivala ovako:

Vlast prije ove bila je loša. Sanaderova je vlast bila loša. Zato što se kralo. Ukralo se u nekim procjenama i 90 milijardi kuna. Loše je krasti. To narod zna. Loše je okrasti svoju zemlju i svoj narod i svoju političku stranku iskoristiti za transfer i pranje novca, priskrbiti sebi i svojoj stranci, HDZ-u, sudsku presudu za kriminal. Zato se ide u zatvor. Zato je bivši HDZ-ov premijer Sanader u zatvoru. Filmski isječak Sergia Leonea u ovome bi slučaju to bio onaj krupni kadar u kome nas Sanaderovo lice zlovoljno gleda iza rešetaka.

Aktualna vlast pokušava nakon velike pljačke izići iz zapuštenosti u koju je zemlja upala. Dobro je nastojati uvesti reda u državu. Makar i ne uspio u svemu, dobro je vladati s dobrom namjerom. Nisu učinili dovoljno. Istina je. Hrvatska je željna velikih pothvata. Velikih investicija. Velikih poslovnih mogućnosti. Velikih zapošljavanja. Toga još nema. Ali sad iz prethodnog primjera znamo zašto toga još nema. Znamo zašto ne možeš samo tako biti dobar. Ovdje imamo krupni filmski kadar završne scene u kome Milanović hoda s pogledom Clinta Eastwooda. Spreman na obračun sa svima.

I na koncu stiže u kadar i onaj koji se voli zvati nadolazećim premijerom, Karamarko. Taj je lak na obaraču. Ne preže u obračunu za dolazak na vlast. On je onaj koji sve vrijeme iskrivljuje realnost i izvrće istinu naopako. Šuti i ima spreman revolver: budi strah kroz nacionalizam u svrhu svoje pobjede. Određuje tko Hrvatsku voli, a tko ne. Tko je ima pravo voljeti, a tko ne. Političke protivnike prokazuje kao ubojice i pripadnike špijunskih agentura bivše države. Budi mržnju među građanima radi osvajanja vlasti. To je jako sebično. Nije na korist državi. To je zlo. Sad dolazi onaj krupni filmski kadar u kome i on na kraju shvaća da se u zlu izgubio. 

Iz ovoga je filma snažno upamćena i glazba Ennia Morriconea, iz ending scene, „The Good, the Bad, and the Ugly“. Tamo je The Ugly na kraju ostao nemoćan, vezanih ruku. Dobro ipak pobjeđuje zlo. Postavite si tu glazbu kao zvono na mobitelu da vas uvijek podsjeća na razliku između dobra, lošeg i zla. I na osjećaj da moramo razmišljati svojom glavom, a ne samo kao djeca željeti dobiti ovo, ono, ovakvu ili onakvu vlast. Vlast je onakva kakvi smo i mi: dobri, loši, ili zli?

Ovih dana intenzivno sebi postavljam dva pitanja: „Što HDZ zbilja može ponuditi bolje nego SDP? Pitam se i - što SDP može ponuditi bolje nego SDP?“

Može li se zbilja dogoditi razlika koju bi nazvali: dobar, bolji, najbolji sustav u kome živimo? Primjerice, da nam se dogodi suvisli zakon po kome ne možeš više loše raditi i još uzeti milijun kuna otpremnine? Primjerice, da nam funkcioniraju uređeni, transparentni, učinkoviti sustavi? Primjerice da uspostavimo društvene vrijednosti koje su za sve nas važne? Primjerice da postanemo skandinavski tip male, ali ekonomski jake i socijalne države? Kako skupiti tu energiju za bolje društvo?  Dosta toga napišem samo slušajući ljude s kojima razgovaram preko društvenih mreža. Puno je pametna i dobronamjerna svijeta u našoj Hrvatskoj i u inozemstvu koji jasno uočavaju razliku među političkim akterima na hrvatskoj političkoj sceni. Kako te ljude motivirati da se pridruže promjenama za bolje i najbolje? Treba mijenjati navike i poglede ljudi, ali i pogled na ljude. I premijer ove zemlje mora razmišljati: Ne želim biti zvijezda najlošijeg europskog tima, nego kapetan šampionskog tima u kome će svatko maksimalno doprinositi. Treba okupljati energiju kroz pokret koji će govoriti: „Naprijed, Hrvatska!“

Jer, postoji nešto što je prisutno na hrvatskoj političkoj sceni još od devedesetih godina, a to je pojam ‘rušenja’ vlasti. To podrazumijeva drastične promjene na dramatičan način. To nije dobro. Tražimo i očekujmo izgradnju i poboljšanja države i društva, to je pozitivnije. Ne treba vlast ‘rušiti’ samo da bi se ona zamijenila. Ako HDZ na sljedećim izborima ide samo za time da ‘ruši’ SDP s vlasti, onda je bolje zaustaviti ih. Pogledajte kako je auto – registracijska pločica postala fucking važan detalj domoljublja. Treba zbilja malo zaviriti u HDZ-ov plan i namjere, pa vidjeti što to žele ‘rušiti’?

Zanimljivo, Karamarko je skupa s bivšim predsjednikom Mesićem sudjelovao u tzv. detuđmanizaciji Hrvatske, iliti suzbijanju pretjeranog i lažnog iskazivanja domoljublja. Njegovi su mu to ipak oprostili. Mesić me za nekih opuštenih razgovora uvjeravao da Karamarko ne može biti nacionalist. Dobro ga poznaje i ne može vjerovati što sada radi. Tako se ne smije igrati u politici. A, što uostalom očekujete od bivšeg šefa obavještajne službe? Špijuni su profesionalni igrači u sjeni, oni su - pretjerano formulirano - profesionalni lažljivci. 

"Smisao je auto – pločice da identificira vozilo, a ne da iskazuje patriotizam“, istaknuli su pobunjeni dizajneri koji na auto-pločice nisu stavili grb, nego kockice iz hrvatskog grba. Ali, Karamarku to ne valja, bio je spreman dići revoluciju na tome što je Vlada Hrvatima ukrala nacionalni identitet. Gledajte na to ovako: hrvatski grb i hrvatsku zastavu danas imamo svugdje i gdje hoćemo, i u veličinama u kojima to želimo, mašemo zastavama slobodno, pa onda i budimo slobodni! Jer, Karamarko prije svega, proziva i dizajnere za umjetničku slobodu, zbog njihova stručnog umjetničkog mišljenja, zbog slobodnog odabira najboljeg rada na natječaju. Taj bi dokinuo slobodu. Koliki je Karamarkov politički ego? To treba srušiti. Zato što zbog takvih identitetsko - nacionalističkih ispada počinjemo plaćati silne penale u svemu, pa i u sportu.

„S ovom ćemo neokomunističkom pričom završiti na parlamentarnim izborima i onda slijedi gospodarski preporod Hrvatske“, kaže ovih dana Karamarko, a niti na jednom skupu ne izusti ni riječi o ekonomiji. U svakom mjestu i zaseoku gdje dođe održati govor Karamarko koristi ljude i manipulira ljudima potičući ih da budu veliki Hrvati i veći katolici od Pape.

Zanimljivo, Karamarko je skupa s bivšim predsjednikom Mesićem sudjelovao u tzv. detuđmanizaciji Hrvatske, iliti suzbijanju pretjeranog i lažnog iskazivanja domoljublja. Njegovi su mu to ipak oprostili. Mesić me za nekih opuštenih razgovora uvjeravao da Karamarko ne može biti nacionalist. Dobro ga poznaje i ne može vjerovati što sada radi. Tako se ne smije igrati u politici. A, što uostalom očekujete od bivšeg šefa obavještajne službe? Špijuni su profesionalni igrači u sjeni, oni su - pretjerano formulirano - profesionalni lažljivci. Nasuprot tomu, političar je demokratski legitimirana osoba koja javno govori i djeluje i koja - barem teoretski - ne smije lagati ni djelovati protuzakonito. Ukratko: posebno kad je riječ o moralnom djelovanju, onda su oni koji su obavještajni zanat naučili počevši od najniže pozicije i godinama ga prakticirali, rijetko kad pogodni za političke pozicije - oni su prečesto obilježeni tim poslom. Želite li da takva jedna osoba upravlja vladom u vašoj zemlji? Ja ne. Rekao je to za “Deutsche Welle“, ruski intelektualac Alexander Andreev objašnjavajući tu demokratsku nevolju s bivšim obavještajcima na Putinovu primjeru.

Slažete li se s Andreevim? Baklja identitetskih nacionalističkih pitanja gori jače nego išta u Hrvatskoj i nosi je Karamarko. On će najprije provjeriti jeste li čistokrvni Hrvat i rimokatolik, i onda možda dobijete dopuštenje da volite domovinu? A što je s hrvatskim građanima druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti, ili bez vjeroispovijesti? Njih ćemo protjerati? Koliko tu samo ima zla. A zamislite kakve još likove to zlo donosi sa sobom. Pogledajte likove koji plješću na ovo što izgovara Karamarko. Pogledajte kako očekuju da ih Karamarko postavi na neku državnu, županijsku, općinsku, portirsku funkciju! Ti su najopasniji. Ti bi se tek iživljavali. Ti su Zli. Ti su The Ugly. Osvrnite se, imate takve likove sigurno negdje blizu sebe, na poslu, u bližem ili daljem susjedstvu. Za njih vrijedi ona, "ako nisi među nama i uz nas, onda si protiv nas". Imate li tamo onog lika, plagijatora diplome? Taj će vam postati šef i oduzeti pravo na drugačije mišljenje i pogled. E, zbog njih, izlazim na izbore, jer znam da Dobar nikada nije savršen, ali je zato Zao uvijek razvijen do savršenstva.

Karamarko je izgubio lokalne izbore u Dubrovniku i u Omišu. Pobjednički je niz zaustavljen.

Ne znam hoće li Milanović za izbore odabrati onu spominjanu poruku „Naprijed“, ili kako se u Obaminoj kampanji govorilo „Forward“, ali budite dobri…. forwardirajte ovu poruku.

Danica Juričić Spasović