„Gade mi se svi moji prijatelji na Facebooku, mrzim sve njihove objave, stavove, putovanja, čak i njihovu djecu…“

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: screenshot youtube
„Svi moji prijatelji na Facebooku su kreteni, samo je Silvije Degen“

Zaista, čudni su putevi Gospodnji – da mi se sam Gospod pri početku ovog desetljeća prvo ukazao, pa potom kazao kako ću svakodnevno otvarati internetsku stranicu zvanu Facebook, mislio bih da je poludio kao onomad kada je bičem istjerao trgovačke šupke iz hrama. Danas, samo nekoliko godina kasnije, puno lakše se skinuti s dopa, nego s Zuckerbergovog sredstva za odspajanje ljudi.

Želite novinski članak – idete na Facebook. Želite saznati ima li kakav događaj blizu vas – on će isto biti objavljen na Facebooku. Želite, možda, prodati auto, televiziju, namještaj, ili to isto kupiti – opet ste u jednoj od tisuća grupa na Faceu koji nude te mogućnosti. Imate neku bolest - i u vezi nje se možete konzultirati po grupama na društvenoj mreži. Omiljeni klub, omiljena ženska, omiljeni muški, omiljeni srednji rod - u prijevodu na hrvatski shemale - omiljeni prednji pogon, omiljeni zadnji vezni – svi su oni od vaše kuhinje udaljeni dva-tri koraka klika. Od kuhinjske nape do sobe vam treba šest koraka, a od sobe do svjetske mape gdje su Paris Hilton ili London Sheraton tri put manje.

Pa onda kada već ne možeš bez tog Facebooka, tu i tamo odeš kibicati što rade tvoji znani i neznani prijatelji. Evo moj prijatelj Pero Kvantić, primjerice, objavio neku odu znanosti. Divi se čovjek dosezima moderne nauke, iako ista ta znanost još uvijek nije pronašla lijek za najobičniju prehladu. Među svakojakim svakotjednim rugalicama upućenima kretenima koji ostavljaju mogućnost postojanja reinkarnacije, predviđanja budućnosti ili sprječavanja raka mjendulima, Pero Kvantić danas se ismijava onima koji su skeptični prema cijepljenju vlastitog djeteta. U statusu naglašava da je, znanstveno dokazano - baš tako je Pero povukao ćizu ispod tih njemu strašno važnih slova - opasnije pustiti dijete da samo izvodi matematičke operacije sa zagradama, nego mu zabiti injekciju MoPaRua.

Čim sam to pročitao, odmah me obuzeo strašan osjećaj mržnje prema mom virtualnom prijatelju, znanstveno dokazanom idiotu. „Dabogda ti unuk, nakon MoPaRua, dobio mononukleozu, paralizu i rubeolu zajedno, pa neka ti tako bolestan i retardiran izvodi matematičke operacije vađenja korijena svježe posađenog cvijeća u vrtu“, proletjela mi je kroz glavu misao, crna kao komplet domaćih dresova ustaša. „Koliko trebaš biti retardiran da samo zato, jer se tvojoj djeci ništa od cjepiva nije dogodilo, da se izruguješ sa svima drugima koji se boje i sumnjaju? Pa nije li Mihovil Španja najznanstveniji mogući primjer da cjepivo nije bezazleno?“

Opsovao sam mu u sebi debilnu mater i krenuo dalje rolati po Faceu. Kad tamo Jozo Sinčić stavio sliku sinčića i po, valjda, tisućiti put, otkako ga pratim u objavama, napisao kako je mali sladak i pametan. „Pa dobro Jozo, jebote život, shvatili smo da ti je sin Einstein, uostalom takvi su svi Sinčići, iako znanstvene knjige Pera Kvantića nikad nisu čule za njih. Čudi me jedino da do sad još uvijek nije predstavio dokazanu tezu kako je život nastao na Zemlji, ili recimo da je, poput malog Mozarta, skladao neku veliku skladbu kao Ero s onoga svijeta ili barem dilersku uspješnicu Pero s onoga metha. Ajde Sinčiću ne pili nas više s tim objavama na Facebooku s tim tvojim sinčićem. Mali ti je prosječan kao i svi ostali ljudi, sutra će se upisat u neku stranku, uhljebit se u neko poduzeće, oženit kurvu kojoj je smisao života roleta i tapeta, te će tako dočekati smrt, bez da je zadnjih 10 godina pričao s bratom, jer mu je uzeo metar zemlje prigodom dodjele nasljedstva“ - sve su mi ove misli, pune mržnje tutnjale moždanim kanjonima dok sam gledao sliku malog, nevinog Sinbada Sinčića na ljuljački u parku.

Krenuh dalje bespućima Zuckerbergove mašine za proizvodnju zelembaća, te ugledah objavu slikarice Martine Stojić, umjetničkog imena Martix, koja je objavila nekakav video spot nekakve multikulti bezvezne grupe Monoswezi, boga pitaj jesam li to dobro pročitao. Poviše videa napisala je: „Tragedija čovječanstva je da ovakva grupa ima tako malo pregleda na YouTubeu. To sve govori kakvi su ljudi!“

Isti tren, poput koplja mi je lubanju prostrijelila misao, crna kao komplet gostujućih dresova četnika: „Tragedija čovječanstva je ta, Martix, da si ti obična iskompleksirana pičkica s ružnim nogama na ix, glupa hipsterica koja se pališ na individualnost, i da si ovo objavila samo da istakneš koliko si drugačija od drugih, jer ti slušaš neki tamo Monozaveži, kako se to čudo izgovara, za koji nikad nitko nije čuo. Gdje bi ti, jadna ne bila, slušala recimo Olivera, Red Hot Chilli Peppers ili REM, kao sav normalan nehipsterski narod. Ali ne, ti moraš biti neka tamo, kak ti, umjetnica, Martix, Matrix, Kurcofix, kojoj mi iz proračuna plaćamo da izvodi neke slikarske pizdarije, umjesto da se uhvati pravog posla i da radi. Jebote što me nerviraju ljudi kao Marina, mrzim ih“, gomila fašističke energije mi je i dalje poskakivala hipotalamusom zamišljajući neki koncentracijski logor u koji bi poslao sve moje prijatelje s Facebooka skupa s njihovim debilnim objavama.

Krenuh potom niže u ponor Facebooka, a tamo neka humanitarna objava Ivane Tintilinić. Nešto Caritas u vezi Kristova rođenja, pomoć, odjeća, djevica Marija, slike, umjetnost, veselje, betlehemska zvijezda, izložba, štićenici, nakitila Ivana objavu kao da je božićno drvce. Zgadio mi se i ovaj status. Brige tebe, moja Ivana, kao i ostatak čovječanstva, za Isusova djela i riječi. Ti sad, kao provodiš neku humanitarnu akciju, ne da bi nekome pomogla, nego kako bi nahranila svoj ego, i podijelila to sa svima nama na Facebooku. A onda kada zadovoljiš te ego potrebe, ići ćeš za Božić jesti, piti i prčiti se s nekim brđaninom, kao i svi drugi navijeni roboti-katolici. Bitniji je Žan Tabak za Huostonovo osvajanje NBA prstena, nego Isus Krist za slavljenje Božića – takav je stav tebe i većine takozvanih vjernika.

Idite svi u pičku materinu, mrzim vas sve, sve moje prijatelje koje imam na Facebooku, njih skoro hiljadu, mrzim sve vaše objave ikad napisane i one koje će to tek biti, mrzim čak i vašu najpametniju i najslađu djecu, sve što radite, uključujući i humanitarne akcije koje organizirate. Toliko su me moji 'prijatelji' kreteni iznervirali i napunili lošom vibrom, da sam i sam morao objaviti status posvećen svima njima:

-Svi ljudi su kreteni, samo je Silvije Degen! – objavio sam na mom zidu, ugasio Facebook i otišao u šetnju da se smirim od negativne energije koju sam nakupio na najpopularnijoj svjetskoj samačkoj stranici.

Ali, koje li ironije, prvi koga sam sreo u šetnji bio je Pero Kvantić. Uf, pa đe baš njega nađe, od svih sedam milijardi ljudi. Naravno, glumio sam staru dobru dubrovačku diplomaciju sa svakim lijepo, s nikim iskreno. Pitao sam ga „Kenova Kvantiću“ iskreno se nadavši da me neće tlačiti s protonima, elektronima, gravitonima i svim tim ostalim bombonima koje stalno konzumira poput nekog znanstvenog dopaša. 

Pero mi je otkrio neke svoje planove. Naslijedio je kamenu kuću u Slanome, odmah na moru, ali neće tamo raditi apartmane, kako sam na prvu pomislio, nego je planira prodati, pa sufinancirati daljnje školovanje dvojici mladih Dubrovčana, koji su prema njegovim riječima, izrazito talentirani za nauku. Koliko sam shvatio po njegovom žaru u priči, to su Zlatan Ibrahimovići ovih njegovih kvantona, leptona, kondoma, kako se zovu te nevidljive čestice golom oku, a bogme i mikroskopu.

-Ako se ti dječaci iskažu na znanstvenom planu, recimo medicine, i otkriju nepoznati lijek za rak ili slično, kakva bi to dobit bila za čovječanstvo – ushićeno mi je govorio Pero Kvantić, kao da je upravo pronašao neku novu kvantnu česticu, nekog neandertalca kvantne fizike.

-Ili za prehladu? – malo sam ga podjebavao, a on se nasmijao, ali nije se dao smesti.

-Zato mi nije žao novca na stipendije. Bez muke, nema nauke, a bez nauka, ima raka - zaključio je, kao loši znanstveni pjesnik, Pero Kvantić svoju životnu misiju, pun ljubavi za to dvoje nadarenih dječaka.

Došlo mi je da ga zagrlim nakon što mi je ovo sve kazao. Još do maloprije sam ga mrzio, zbog onih objava na Facebooku, a sada sam, nakon susreta s njim u stvarnosti, bio sjajno raspoložen. Dobar je čovjek ovaj moj prijatelj Pero Kvantić, tako mi hiljadu cjepiva iz Darkwooda.

Nastavio sam dalje šetnju prema obližnjem dječjem parku i ugledao Joza Sinčića sa sinčićem na toboganu. Posmatrao sam ga iz udobne udaljenosti, kao da pokušavam povezati njegove virtualne objave s društvene mreže sa stvarnim životom. Mali Sinčić je, vidjelo se to i na Facebooku, bio iznadprosječno smotano dijete. Za razliku od druge djece koja istražuju svijet ne strašeći se povremenih padanja, Sinčićev sinčić bojao se svega – skalina, mora, autića u lunaparku, ljuljački, tobogana… Tata Jozo, iako pun hvale za svoga potomka, itekako je bio svjestan da mu mali nikad neće obući crni komplet domaćih dresova Hrvatskog dragovoljca. Ali naoružan strpljenjem, pomagao je svom sinu u svakodnevnom napretku u razvoju, i nije mu bilo teško satima, doslovno satima, uporno i temeljito poput velemajstorskog puža-šahiste, pomagati svome mališanu da napravi poneku kretnju koju ostala djeca znaju samim rođenjem.

Gledajući tu prekrasnu sliku, sam sam sebe teško prekorio što sam se do maločas išprdavao s malim Sinbadom, ustrašenim moreplovcem na početku puta kroz uzburkani ocean života.

-Maro, koji si ti kreten, trebao bi se prezivati degen – rekao sam sebi, pa odlučih sjesti u obližnji kafić kako bi i dalje mogao gledati velike stvari koje radi tata Jozo.

Ali nisam ih gledao, jer su na stolu do moga sjedale Martix i Ivana Tintilinić. Onako poklopljenog po ušima zbog prijašnje scene, pozvale su me da sjednem na stol, a ja sam od srama želio da se zemlja otvori i da nestanem. Nije mi trebalo da sad sjedim s njima – nedugo nakon susreta s Kvantićem i Sinčićem, svega uru vremena nakon što sam ih u mislima, svih zajedno, slao u koncentracijski logor. Nije lako živjeti u Dubrovniku u doba Facebooka. Sve prijatelje iz virtualnog svijeta neminovno srećeš i u stvarnosti.

Martina i Ivana su isto tako bile potpuno u akciji. Ono što sam načuo na Faceu, i zbog čega sam htio ubiti Tintilinićku, sada su mi naširoko objasnile u realnosti. Ukratko, Ivana volontira u udruzi psihičkih bolesnika, pa se dogovorila da s Martinom pokrene likovnu radionicu. Brojnim psihičkim bolesnicima sjajno je legla ta terapija, pa su za pred Božić htjeli prodati koju sliku kako bi udruga pokrenula još poneki projekt i možda zaposlila kojeg štićenika.

-Ali znaš Maro, što se dogodilo? – naglasila je Ivana Tintilinić – Jedan likovni kritičar iz Britanije slučajno je na Facebooku vidio slike od našeg Miša, i toliko se oduševio da mu je zakazao izložbu u Londonu.

-Ima neke koristi od tog Facebooka – rekao sam nevezano za temu.

-Mišo je odlučio ne ići na izložbu, radi zdravlja, jer mu je stresno, ali jako se zbog svega usrećio, pa smo zbog toga ja i Martix masu sretne. Život je lijep i ima smisla – smijale su se ove dvije mlade dame.

-A što ima s tobom? – upitala me Martina.

-A ništa – stao sam govoriti kao da se pravdam – Posao, kuća, dijete, a u slobodno vrijeme kisim na Facebooku. Nervira me taj Facebook strašno. Čitam objave ljudi, pa se ful nabrijem i mrzim ih.

-Da – odgovori Ivana – i meni ti je tako isto. Vidim, recimo, nekoga da je negdje otišao, pa promislim, idi u pičku materinu je li moramo svi znati da si na jebenom Phuketu, pukla ti guma na avionu kada bude uzlijetao.

-Zašto se na Facebooku tako međusobno mrzimo? – pitao sam njih dvije kao da su proročice iz Delfija.

-Takav je to medij. Kao što pornić ne valja na radiju, ili kao što pjesma ne valja u knjizi, tako na Facebooku ne valja ni pornić s pjesmom, ni emisija o knjizi na radiju, kontaš? Ništa tamo ne valja. Priroda te društvene mreže je takva - hladna. Kada netko nešto napiše ne znaš je li se zeza, je li ljut, je li se hvali, je li hoće iskreno pomoći, kakav je kontekst svega toga. U stvarnosti kad s nekim pričaš, puno više saznaš iz govora tijela, nego iz onoga što ti govori. Problem Facebooka je što ljudi više ne pričaju oči u oči, izgubila se ljudskost, ne osjećaš emociju sugovornika. Na društvenim mrežama toga svega nema, samo krivo interpretirana slova. Da skratim priču, ljudi su u stvarnosti puno bolji, nego što to mislimo po njihovim objavama na internetu. Ako što i krivo napišu, zaseru, to strah i nesreća progovaraju iz njih. Umjesto da ih kudimo, trebali bi im pomoći – živopisno je objasnila Ivana prokletstvo Zuckerbergovog djeteta.

-Pa na kraju će mržnja na Facebooku toliko eruptirati da će možda dovesti do velikog rata? – nekako sam pesimistično dobacio.

-Naravno da hoće – nasmijala se umjetnica Martix povukavši dim slim cigarete– Ja bih tebe najradije izgladnjelog bacila u plinsku komoru zbog one objave „Svi ljudi su kreteni, samo je Silvije Degen!“

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci