-Pička ti materina lopove jedan, ubit ću te đubre kretensko, ti ćeš mene pljačkati, budalašu jedan – derao sam se na Ivana, moga konobara, koji mene, vlasnika jednog dubrovačkog kafića, neprestano pljačka, pogotovo dok me nema u lokalu.

Da se smirim otišao sam na internet vidjeti koje su novosti po portalima. Tamo je pisalo da je jedan dubrovački taksist opljačkao slijepog putnika. Onako nervozan stao sam se iskaljivati u komentarima. Naravno, bio sam anoniman.

I njemu sam poručio da je đubre lopovsko, te da kako može pljačkati jadnog slijepca i naplatiti mu za tri kilometra vožnje, više od 300 kuna. Napisao sam isto tako da je vozač taksija Ivo Hladilo budala koju treba dobro istući da se nauči pameti.

Onda mi je u prostoriju uletio konobar Ivan i rekao da daje otkaz, iako ima dvoje male djece.

-Čekaj malo Ivane – rekao sam mu – Ajde da se smirimo. Znam da me pljačkaš, ali stani malo da popričamo.

-Slušaj šefe – rekao mi je Ivan – Priznajem da te pljačkam, ali priznaješ li ti da pljačkaš?

-Što? – pitao sam zbunjeno.

-Jesi li mi milijun puta rekao da mušterijama koje poznajemo ne izdajemo račun? Jesi li mene prijavio na minimalac? Je li imam pravo na slobodan dan? Što je to nego pljačka? Znači, ti smiješ pljačkati mene i državu, a ja ne smijem pljačkati tebe? Kakvi su to licemjerni kriteriji? – pitao me je Ivan.

Pravo da vam kažem nisam znao što da mu rečem. Sve je to istina što je rekao. Otkako sam počeo voditi ovaj kafić, a ima od tad i dvadeset godina, prijavio sam možda četvrtinu prometa.

A onda mi je sinula tužna istina, kao da me ošinula gromom.

Naravno da je to pljačka, isti sam kao Ivo Hladilo. Pljačkao slijepe putnike ili konobare i državu koji nemaju probleme s vidom, dođe to na isto. Pljačka je pljačka, kakvo god opravdanje bilo za nju.

Kad bolje razmislim i moj kum Mato pljačka. Ne prijavljuje podstanare, a bogami, kada im pukne cijev u njegovu stanu, oni su ti koji moraju iskeširati za popravak, iako stan nije njihov. A Mato triput bogatiji od jadnih podstanara.

I moja žena nije poštena. Nije li se zaposlila u gradskoj upravi preko šerifa iz njenog rodnog sela? Kada je dobila posao, natječaj je raspisan per la finta, sve se unaprijed znalo.

I još me nagovarala da se prijavimo za POS-ov stan, iako ću ja dobiti stan u Gradu, kad mi starci umru, a ona će dobiti ogromnu kuću na selu s puno zemlje.

To je ljudima sve normalno, a kada vide da taksist pokrade slijepog putnika, htjeli bi ga ubiti.

Ili ona njena prijateljica, što je bespravno proširila kuću za još tri apartmana. Sada kuća izgleda toliko nakazno kao favela u Riju. Nema veze što nije imala nijednu dozvolu, i što je sve gradila bespravno, ona će naći opravdanje za svoju rabotu, samo neka laka lova kapa. Reći će da to nije pljačka, ali će s druge strane ostaviti anonimni komentar da je Ivo Hladilo pljačkaš i da ga treba prebiti.

A onaj moj prikaš Đuro što je na javnu prometnicu postavio rampu i sad koristi to mjesto u društvenom vlasništvu, kao svoj privatni parking. To nije pljačka, jel tako? To je životna borba, a ne ovaj Hladilo. On je kradljivac, a moj prijo Đuro koji je ukrao javnu prometnicu nije, jel da?

A njegova žena za svoj frizerski salon dobila prostor od Grada. Plaća ga 500 kuna mjesečno, iako prostor po tržišnim cijenama vrijedi barem 5 tisuću kuna. Ali nema veze, to je puno normalnije nego opljačkati slijepog putnika. To nije pljačka, nego samo iskorištavanje prigode preko dobrih poznanstava.

Znam i onog lika koji je direkt s faksa dobio posao u školi kao profesor na neodređeno, jer je imao debelu vezu, a ona Kristina, što joj majka ima šizofreniju i što ima sestru s posebnim potrebama, nije uspjela dobiti stalan posao kao učiteljica ni nakon 15 godina zamjene. Ali to nije pljačka, jer se nije ukralo slijepom putniku, to je, valjda, životno snalaženje.

Znam i onog Mladena, koji je pao s kamiona u ratu, pa potom izvukao ogromnu invalidsku penziju, jer mu je korumpirani doktor napisao da je ranjen na prvoj liniji fronte. Ima deset tisuća kuna mjesečno, a u boljoj je fizičkoj spremi od Rafaela Nadala, iako je na papiru invalid. Ali to isto nije pljačka države, je li tako? Gori je Hladilo od njega.

Znam i onu Dragicu koja je ostala slijepa, jer nije imala ništa za tutnuti doktoru da joj operira oči preko reda. Čekala tri godine na operaciju, i ostala slijepa, dok ovi drugi isti dan dođu kod najboljih stručnjaka. To nije korupcija i pljačka, je li tako? To što je Dragica ostala slijepa, nema veze sa slijepim putnikom.

Ma kad bolje razmislim, jebo mater ako ja znam poštenog čovjeka. Ono zaista poštenog. Uvijek je neka veza, poznanstvo, interes za svoju guzicu, bez da se pomogne susjedu do sebe, čak i ako je ovaj u bezizlaznoj situaciji. Što god da radimo, u čemu god da sudjelujemo, gledamo isključivo vlastiti interes i naše nepresušne želje.

A onda nakon što smo čitav dan ogovarali sve oko sebe, zavalimo se u fotelju, pa surfamo internetom i u anonimnim komentarima jebemo mater Ivu Hladilu i bližnjima vadeći trun iz oka brata svojega, ne vidjevši brvno u svojem.

Zaboravljamo da smo mi isti pljačkaši kao on, a na njega bacamo kamenje. Pljujemo Iva Hladila i ne možemo se staviti u njegovu kožu i pogledati iz njegovog kuta. Upitati se zašto je on to napravio? Možda čovjek ima neke probleme, isto kao što ih i mi svi imamo, i u njima nalazimo opravdanja za naše grijehe i pljačke.

Ali mi smo uvijek ispravni, a svi oko nas su bolesni i iskvareni. I uvijek, doslovno uvijek zaboravljamo istinitu činjenicu da nitko od nas nije savršen i da svi mi svakog dana radimo brojne pizdarije.

Ja, Maro Marušić, također sam Ivo Hladilo, taksist koji je opljačkao slijepog putnika. Ti si, isto tako, Ivo Hladilo. I on tamo je Ivo Hladilo.

Svi smo mi Ivo Hladilo.

Maro Marušić