Nevjerojatan je taj dokumentarac – ako ga niste gledali, svakako to učinite – jedan debeli Srbin u srednjim godinama ležeći na kauču dolazi na nevjerojatnu ideju – odlučuje istrčati maraton!

Iako se sportom nije bavio još od doba druga Tita, nema veze, učinit će to, makar mu bilo zadnje u životu, barem da ga djeca po nečemu pamte, kad mu je život ionako utopljen u egzistencijalnoj neizvjesnosti. Kreću devetomjesečne iscrpljujuće pripreme za vrijeme kojih je čak imao smrtni slučaj u obitelji, ali nije odustao – evo ga na početku starta maratona u Beogradu.

Zna da je među najgorim natjecateljima, ima samo jedan cilj – završiti maraton, ali da uspije, neke kontrolne točke mora proći u zadanom vremenu, jer ako ih ne dostigne, prijeti mu diskvalifikacija. Naime, ta norma služi kako bi se prespori natjecatelji udaljili sa staze da se promet može nesmetano nastaviti.

Naš junak je, dok se približava kontrolnim točkama, naravno – zadnji - a bijesni vozači koji čekaju u redu dobacuju mu uvrede.

-Debeli, što ti treba trčati, a nitko te ne gonja? Uzmi mesine i pivu, zavali se u kauč i gledaj utakmicu. Nije trčanje za tebe!

Drugi mu dobacuje da je budala, jer zbog njega sporaća, čitava kolona mora čekati.

-Kako te nije sram, debela svinjo. Kradeš nam dragocjeno vrijeme, dok se poput praca prelijevaš po stazi.

Eto kakvi smo mi Balkanci. Umjesto da bodrimo čovjeka koji je rekao dosta glupom životu punom strahova i odlučio se suočiti sa samim sobom, on nas nervira, jer nam je ukrao koju minuticu. Slične situacije, poput ove beogradske, događaju se i za vrijeme dubrovačkog polumaratona kada se zatvori promet za sva vozila.

Ej, od 8760 sati u godini, mi se nismo u stanju strpjeti četiri sata. Pogledajte što su anonimno komentirali čitatelji Dubrovačkog dnevnika na zabranu prometa:

-Kako će grupe turista iz Lapada ići ovo ujutro na razgled grada? Vikend je vrijeme smjene gostiju i grupa turista u hotelima. Kako će se prebaciti iz hotela na Lapadu do zračne luke? Kako će ići na organizirane i već plaćene izlete? Mora li cijeli grad i jedina industrija na dubrovačkom području - turizam trpjeti gubitke zbog nečije samovolje da organizira utrke kad je sezona već počela?

Odakle sad odjednom ovakva briga za turiste, koje ostalih 8756 sati pokušavamo opljačkati na ovaj ili onaj način? Danas, kada je promet zatvoren, čitav grad se brine za zdravlje jadnih gostiju, kako će ubogi ići na izlet, kako će u zračnu luku, hoće li pokisnuti, što će jesti, hoće li umrijeti od gladi…

Gospodo draga, putovanja jesu naporna i uvijek se dogodi neka nepredviđena situacija, koja nužno ne mora biti loša, nego će se po njoj turisti sjećati ljetovanja. Ponekad kasni avion, nekad u hotelu ili sobi ne radi klima, često vas ujede osa ili se razbolite, a ponekad se zatvore neki dijelovi grada za sav promet. Sve je to normalno, iako Dubrovčanima izgleda da nije. Drugi, također, anonimni komentator utrku polumaratona u Gradu naziva sramotnom i pita se dokad će se na ovaj način maltretirati građani Dubrovnika?

Hahahhaha, bolju bazu davno nisam čuo. Maratonci trčanjem maltretiraju građane Dubrovnika. Mogli bismo trčanje izvoziti – recimo prodati Amerikancima nekog polumaratonca da trči po američkoj bazi Guantanamo i tako maltretira političke zatvorenike. Mogli bismo, isto tako, poslali trupe maratonaca na ISIL da ih muče trčanjem.

Šalu na stranu, jer je ovo ozbiljno. Ajde donekle mi je jasno da prosječni debeli građani napaljeni jedino i isključivo na lovu ne vide ljepotu u trčanju i promoviranju zdravog načina života, ali da postoji itko tko u Dubrovniku negoduje zbog utrke, kada se zna da prihod od jednog dijela trčanja ide za liječenje Kare Sentić, to mi je potpuno suludo.

Stotine trkača prijavilo se isključivo na trčanje kako bi uplatilo novac za liječenje naše bolesne sugrađanke, ali ne, ni to ne valja – pojedinim Dubrovčanima važnije je zaraditi sto kuna lažno se brinući za zdravlje turista i njihove aktivnosti zaboravljajući pri tom da naša mlada sugrađanka ima borbu s teškom bolešću.

Ako već ne poštujete ljude koji svojim trčanjem promiču ljubav, mir, toleranciju, jednakost – u sportu gdje nije važno pobijediti, nego završiti utrku – onda barem poštujte mladi život i njenu obitelj koja prolazi kroz teške trenutke.

Umjesto da je današnji dan jedno veliko slavlje gdje ljudi na trenutak ostave svoje brige i tešku svakodnevnicu, te se ujedine u sportu i pomoći našoj sugrađanki, o, ne – uvijek ima njorgovana, koji bi za sto kuna ukinuli i maraton, i polumataron, i četvrtinu maratona, i vaterpolo, i šah, i invalide, i jugo, i buru, i sunce, i kišu, i ljeto, i zimu, i turiste, - i Dubrovnik!

Pa je li moguće da benigna i u svemu potpuno pozitivna manifestacija kao što je polumaraton u Dubrovniku mora biti predmet kritika? Tako je to u ovom gradu oduvijek bilo i zauvijek će biti, a tko ga god bude htio pozitivno promijeniti, njorgovani će mu reći:

-Debeli, što ti treba trčati, a nitko te ne gonja? Uzmi mesine i pivu, zavali se u kauč i gledaj utakmicu.

Ali, kao što je naš junak s početka priče sretno sa svojih sto i dvadeset kila stigao do cilja, tako će i svatko tko želi unijeti pozitivnu promjenu u grad, doći do cilja unatoč svim kritikama.

Zato bravo svi trkači koji su sudjelovali u utrci, a tebi Karla želimo brzi oporavak!

Maro Marušić