Jedan Dubrovčanin (podaci poznati redakciji) ovih je dana dao otkaz u jednoj tvrtki uz obrazloženje da mu je dosadno na poslu. U njegovu naumu nije ga zaustavila ni činjenica što ima iznadprosječnu hrvatsku plaću, 8.335,00 kuna. Evo što kaže.

Mnogi na njegovu mjestu bi se bojali budućnosti i zaključili bi da se bolje dosađivati na poslu i imati sigurna primanja, nego tražiti zanimljiv posao, a nisi siguran hoćeš li ga naći. No stara je izreka, ako ne tražiš, nećeš ni naći.

Posao je važan aspekt života većine ljudi. Osim spavanja, najviše vremena u životu potrošimo na aktivnosti koje nam omogućuju prihod. Stoga je itekako važno da smo zadovoljni i ispunjeni poslom. Danas je to sve teže. Tehnologija, koja napreduje iz dana u dan, umjesto da je olakšala rad zaposlenicima, ona im je otežala. Neki su čak dobili otkaz, jer su pored tehnologije, nepotrebni.

Problem s tom tehnologijom je da se prebrzo razvija, a da je gotovo svaki poduzetnik ili radnik mora pratiti. Uzmimo primjer vlasnika restorana. On dobar dio svog radnog vremena, mora potrošiti kako bi izradio web stranice, otvorio profile i djelovao na društvenim mrežama, a onda, najvažnije od svega, kako bi bio što bolje plasiran na Googleovoj tražilici. Da bi to postigao mora optimizirati stranice, odnosno naučiti što je SEO. Lako da to nije posebna nauka na koju se mora potrošiti sate i sate rada, a na kraju uopće nisi siguran jesi li na dobrom putu.

Naravno, osim toga, danas se podrazumijeva da znaš raditi u svim Office programima, da ti je engleski materinji, a da uz njega, govoriš barem još jedan strani jezik, da si majstor Photoshopa, i da bez problema, slažeš i montiraš videa… S druge strane, kući te čekaju brojne ostale obaveze, djeca, škola, njihove aktivnosti, kupovina spenze, kuhanje...

Malo tko danas, ako nema sreću da je u javnom sektoru, radi 40 sati tjedno. Uvijek satnica ispadne puno veća, a poslodavac kod knjigovođe šteli satnicu da se slaže s zakonom. Kada se sve zbroji i oduzme, nije ni čudo da sve više mladih danas boluje od anksioznosti i depresije, da se povećava broj oboljelih od raka, da raste broj srčanih i moždanih udara u osoba do 40. godine života.

Koje je rješenje? Naravno, svačiji život, vidimo to iz primjera kojim smo započeli tekst, je u vlastitim rukama. Sami možemo pokušati pronaći najbolje rješenje za nas, ali često nam to ne uspijeva zbog straha od budućnosti. Kako ćemo dati otkaz, kao Dubrovčanin s početka priče, ako kući imamo dvoje ili više malih gladnih usta u koje treba ubacivati Konzumove proizvode? Naravno da nije lako.

E baš zbog toga što je suvremeni način života toliko brz i stresan, krajnje je vrijeme da kao čovječanstvo  - usporimo. Naravno, idealan bi scenarij bio da država donese zakone koji bi krenuli u tom smjeru. Nije loša ideja ni osnivanje Ministarstva sreće koje bi se bavilo upravo tim pitanjima – kako povećati kvalitetu života? Ministarstva sreće, zanimljivo, već postoje u Butanu i Kataru, prvim dvama državama na svijetu koje mjere bruto nacionalni indeks sreće.

Cjelokupnom čovječanstvu misao vodilja u budućnosti bi, umjesto rasta BDP-a, trebao biti rast indeksa sreće. A ljudi će postati sretniji samo ako – uspore. Rekli smo već, dobar dio dana nam otpadne na posao. Radimo dnevno po osam sati, ali tome treba pribrojati i sat, dva koje potrošimo u prijevozu na posao. Ako netko radi od 9 do 17, kući nije nikad prije 18 sati što hoće reći da mu od dana ništa ne ostane. Kako će ta osoba imati hobije i biti kreativna u bilo čemu?

Po mom skromnom mišljenju, prvi korak prema rastu sreće društva je skraćenje broja dnevnih radnih sati na četiri. I danas, kada ljudi ostanu po osam sati na poslu, produktivno rade, otprilike, upravo tih 4 sata. U ostale ure im pada koncentracija i nisu baš najupotrebljiviji. Da radni dan traje četiri sata, ljudi bi na poslu bili produktivniji, a imali bi više vremena za svoje aktivnosti i hobije koji im se sviđaju što automatski znači da bi bili sretniji. Sigurno se pitate, pa koliko bi onda smjena trebalo raditi u Konzumu i bi li im to povećalo trošak? Odgovor je zašto Konzum mora raditi cijeli dan? Zašto prodavaonice ne bi radile do 4,5 popodne kao i vrtići? Da se sve to promijeni, ljudi bi se navikli, isto kao što su se naučili da butige rade petkom i svetkom, a do samo tridesetak godina prije, to je bilo nemoguće i nikome nije smetalo.

Francuska je svoj radni tjedan, prije nekoliko godina, skratila na 35 sati, a Švedska uskoro uvodi radni dan od 6 sati. Sve su to dobrodošle promjene, koje idu upravo u ovom smjeru o kojem pišemo, i jednog će dana  - samo je pitanje hoćemo li ga mi doživjeti – zaista doći do skraćenja radnog tjedna na dvadesetak sati.

Na kraju krajeva, kada ljudi budu imali više vremena za hobije, više će i trošiti. Rast će osobna potrošnja, pa se ekonomija neke države smanjenjem radnih sati uopće neće usporiti, dapače, mogla bi se i povećati.

U Hrvatskoj, nažalost, nitko ne priča o smanjenju radnog tjedna. Milanović je puno govorio, a malo toga pametno napravio, pogotovo u radnom zakonodavstvu, dok Novi premijer dolazi iz klasične korporacije koja bi najradije vratila ropstvo da se prihod firmi još više poveća, tako da od smanjenja broja sati u radnom tjednu i boljitka prava radnika, posebice u privatnim tvrtkama, neće biti ništa.

Do tog jednog dana u budućnosti, kada napokon posao neće u tolikoj mjeri upravljati našim životima, svi ćemo morati sami uzeti sudbinu u svoje ruke kako bi nam se kvaliteta života poboljšala. Baš onako kako je to napravio junak s početka naše priče.

Nakon dosađivanja i zatupljivanja na poslu, napokon ćemo skupit hrabrost, pričekati šefa i reći mu veselu vijest.

-Dajem otkaz!

On će nas, preko oka, čudno pogledati, popravit će čvor na kravati i uputiti nam prijeteće pitanje:

-A gdje ćeš sad? Misliš da će ti tamo biti bolje?

Mi ćemo se nasmijati, i bez obzira što nećemo znati ni gdje idemo, ni hoće li nam biti bolje, bit ćemo sretni, jer smo pobijedili prokleti strah. Prokleti strah od pitanja što će biti sutra?

Hoćete da vam kažem što će biti sutra? Sutra ćemo i vi i ja, i svi drugi umrijeti. To je jedino sigurno. A do tada, kako bi nam život bio bolji, sve što trebamo napraviti je dati otkaz.

Strahu od budućnosti.

Maro Marušić