Zanimljivo je to s turizmom – ljudi troše novac leteći po svijetu da bi se divili produktu ljudske patnje. Koreanac tako mijenja četiri leta i osam vremenskih zona kako bi s mobitelom na štapu slikavao rad zbog kojeg su umrli milijuni radnika. Naravno, dok gleda Dolinu kraljeva i Keopsovu piramidu, on ne razmišlja o robovima - koji su izgubili život potezajući kamenja iz najbližeg rudnika udaljenog sedam svjetlosnih godina da bi faraon imao gdje spavati u zagrobnom životu – nego se divi egipatskoj civilizaciji, prvoj od tisuću koja je žrtvovala ljudski život i dostojanstvo za luksuzne građevine.

Kada uslika mumije i sfinge, te se pohvali na Facebooku – jer jebo ti putovanje, koje neće izazvati zavist u onih koji su ostali doma – hvata novi let i evo ga sad u Rimu, gdje svršava na još milijun izgubljenih života prilikom gradnje Koloseuma. Dok prolazi starim olimpijskim stadionom zabezeknuto sluša rimskog vodiča koji mu objašnjava kako su divlje zvijeri na istom ovom mjestu jeli kršćane i gladijatore, a on pažljivo sluša i slikava, uživajući u rimskoj civilizaciji, preteči, kako se voli kazivati, zapadne civilizacije, odnosno nas samih.

Brže-bolje diže slike na Facebook i skuplja lajkove, te leti za Ameriku – kakav bi on bio turist da ne posjeti najrazvijeniju državu svijeta? Šeta New Yorkom, Los Angelesom i San Franciskom te razmišlja kako prije samo sto i pedeset godina na ovoj zemlji nije bilo ništa, osim nepismenih i neupotrebljivih Indijanaca, a gle danas čuda – ogromni neboderi koji dodiruju nebo, mreže hiljada autocesta, gigantske hidrocentrale koje su ubile prirodni tok rijeka, atomski pokusi, letovi u svemir... Sve to lijepo bilježi I-phoneom, produktom iste ove kulture kojoj se divi, ali ne razmišlja da su zbog progresa onda patili i Indijanci i crnački robovi, ali danas i kineski radnici koji su mu sparićali sve ove megapiksele na pametnom telefonu da se može hvaliti na Facebooku.

Potom stiže u Machu Picchu i šalje sve u pičku, jer mu je baterija crkla, a nije slikao grad, koji su, kao i sve ostale turističke destinacije, sagradili (g)robovi.

Ali ajde nema veze, napunit će se ona na letu za Dubrovnik – turističko mjesto, koje začudo nisu izgradili robovi, jer je Dubrovačka Republika među prvima na svijetu ukinula ropstvo. No prije nekoliko godina, Svjetska turistička organizacija upozorila je dubrovačke gradske oce da se ne mogu baviti turizmom, ako nemaju nikakve veze s ropstvom, jer to nije u duhu i tradiciji turističkih putovanja.

Ali imali su gradski oci vrašku sreću da ne izgube turističku licencu – upravo u vrijeme upozorenja UNWTO-a, Dubrovčani su postali bogati i masovno su počeli napuštati poslove. Što će se baviti ikakvim radom, ako imaju brojne apartmane koji donose više od godišnje plaće?

Da bi dubrovačko turističko gospodarstvo ikako moglo funkcionirati, restorani i hoteli počeli su nabavljati radnu snagu sa strane – iz slavonskog rudnika. Bilo je to odlično rješenje – Slavonci su ostali gladni iza rata, te su u egzodusu prebačeni na more kao jeftina radna snaga ostavljajući iza sebe žene i uplakanu djecu.

Njih desetak bi se strpalo u omanji prostor, ali spavanje im skoro nije ni trebalo, jer su neprijavljeni radili po 12 sati, nekad i duže, kako bi zadovoljili pohlepu vlasnika restorana, hotela i turističkih agencija. Ponekad, ne bi se ni raspakirali, a vlasnik bi nekretnine rekao da isele, jer ima bolju ponudu za više novca. Oni bi poput nomada, tijekom turističke sezone šetali od apartmana do apartmana uvijek nanovo izbačeni i nikad prijavljeni.

I točno na tom su mjestu postajali moderni dubrovački robovi, a Svjetska turistička organizacija napokon je Dubrovniku dala zeleno svjetlo za bavljenje turizmom, jer su ispunili glavni turistički uvjet – da je popularna turistička destinacija izgrađena radom robova, ili da je oni još uvijek grade. Naime, nemogućnošću prijave prebivališta Slavonci su postali građani drugog reda, a definicija ropstva upravo ide u tom smjeru.

Siromašni Slavonci, za razliku od bogatih Dubrovčana, ne mogu koristiti lokalne blagodati. Oni nemaju popust u ugostiteljskim objektima, oni ne mogu plaćati manju cijenu bureka i drugih ljuski sa sirom po pekarama, kao što ne mogu ni besplatno ići na Lokrum.

Čitavo gospodarstvo Dubrovačko-neretvanske županije počiva na slavonskim robovima, a oni u slobodno vrijeme nemaju nikakva prava. Ne samo što nemaju radnička prava, već nemaju ni ljudska. Oni su ljudi bez adrese i mjesta prebivališta – moderni nomadi, koji nakon što puknu u jednom ugostiteljskom objektu sele u drugi, i tako sve u krug dok se vlasnici bogate na njihovoj sudbini.

Onda dođe onaj Koreanac  i nakon obilnog jela zamoli slavonskog konobara da ga slika s zidinama u pozadini. Majstorski se najeo, a ni mobitel ga nije zezao, pa će ovoga puta uz panoramau grada, na Facebook dignuti i slike hrane, kako bi masnom porcijom svojim poznanicima nastavljao dizati mast.

Dok ga Slavonac fotografira, on ne razmišlja o robovima koji su zaslužni za svjetski turizam, kako onda, tako i sada, jer da nema njih ne bi on sad mogao ni jesti, ni piti, a bogme ga nitko ne bi imao ni slikati, jer s onim štapom uvijek slika samo pola od prizora kojeg je zamislio.

Čim ga je ovaj uslikao, podiže slike na društvenu mrežu u folder 'putovanja', kao još jedan spomenik žrtvama ropstva po turističkim destinacijama, koje nitko nikad ne spominje u nijednoj vodičkoj turi. Iza njih su ostale piramide, Koloseum, Machu Picchu, New York i Dubrovnik, ali ostali su bezimeni, nezapisani u povijesti i neprijavljeni u historijskim knjigama, kao da nikad nisu živjeli.

Tako se u Dubrovniku za sto godina – kad u turizmu budu radili Moldavci, Bjelorusi i Kinezi, kao još jeftinija radna snaga – nitko neće sjećati slavonskih robova, bezimenih ljudi bez adrese i mogućnosti odlaska na Lokrum, koji su gradili dubrovački turizam.

Maro Marušić