U ovakvim trenucima, gledajući malog Messija i njemu sličnu djecu, mali čovjek plače, pa čak nerijetko i pokušava propitivati nebesku pravdu. Dok me Nevio gleda, kao da malim očima pokušava prodrijeti do svijesti četiri milijuna ljudi odnedavno orijentiranih na preživljavanje u hrvatskoj verziji kapitalizma. Nakon hrvatske verzije prvobitne akumulacije kapitala, kojom je dobar dio vrijednosti podijeljen stranačkim ili rođačkim poslušnicima. Pa sad parkiraju jahte nedaleko Neviove kuće. A on ih, iako se, kako čujem, šira obitelj radom uspijeva pobrinuti za njegove osnovne potrebe, kroz prozor gleda i pita se: “A gdje sam ja mali bio kad se ovo dijelilo?” Kako to da lopovi, poltroni, mutikaše i smutljivci nemaju moju bolest, nego se šepure na jahtama dobrim dijelom kupljenim neisplatom plaća radnicima (čast iznimkama) ? 

Čujete li i vi to pitanje dok gledate fotku malog anđela u plavoj jaknici i toliko druge djece s posebnim potrebama? Čuješ li ti, čovječe rođen u najljepšoj zemlji na svijetu, uopće više potrebe takve djece? Ili te gore spomenuta pljačka obeshrabrila u borbi da budeš dobar, pošten i pravedan i tim vrijednostima učiš svoju djecu?

Znaš šta, ako i jesi pokleknuo, nije važno. Dogodi se. Pa tko ne bi posumnjao u vrijednosti kad nekom dripcu, sinu nekog “sposobnog” vraćaju vozačku iako je autom ubio djevojku? Tko ne bi makar i na trenutak odustao od poštenja i pomoći bližnjemu kad vidi bijesna auta ljudi s kojima si išao u razred ili na vjeronauk, za koje znaš da se bave kriminalom, ili sisaju majku državu pjevajući domoljubne s rukom na srcu? Za razliku od tzv. stranačkih struktura koje, tvrdim, malo čemu dobrom služe, ti si sam.

Možda imaš obitelj, a nisi siguran kako ćeš ju sutra prehraniti. Pomišljaš da popustiš prijatelju iz djetinjstva i pridružiš mu se u krađi ili nečem kažnjivom, samo da ne moraš doći djeci na oči i reći da nemaš za čokoladu. I ja sam ne tako davno na to pomislio, priznajem. Nadam se da pomisliti ne znači da će država sada poslati po mene i slične odrede obrijanih frajera u oklopnim odijelima, koja smo im mi kupili, da nas sprovedu tamo kuda idu neposlušni glasači. A ne, nema toga više, sad je demokracija, zabunio sam se.

Možda, dragi prijatelju imaš bolesno dijete. I ne dobivaš razumijevanje niti potporu za njegov specifičan razvoj, za sprave za igranje, kolica ili sredstva za njegu. Pa u ovim ljetnim noćima, dok bogatuni sa sponzorušama zalijevaju palube jahti šampanjcem, očajavaš i plačeš. Treba ti nekoliko tisuća eura. A znaš tko ih ima. Pa dugo razmišljaš, gutaš ponos, na kraju odlučiš istupiti iz anonimnosti i sebe i dijete izložiti javnosti, tražeći empatiju i pomoć. A u zemlji u kojoj se 80 posto ljudi hvali katoličanstvom, a niti jedna druga vjera koju ljudi u ovoj zemlji ispovjedaju ne zagovara nikakve loše vrijednosti, moralo bi se naći dobrih duša. Najčešće istih onih siromašnih ljudi. Ali, nije važno. Upravo se u ovakvim situacijama iznova potvrđuju vrijednosti o kojima je riječ.

Upravo će nas Nevio opet prodrmati, kao neki mali anđeo savjesti koji nam ne dopušta da potonemo. Svako činjenje dobra, potiče novo dobro. I širi se, baš kao i kolektivni očaj. I brže. Zato, iako ne spadam i nikada neću spadati ni u kakve stranačke institucije, jer su uglavnom svrha samima sebi, dajem inicijativu. Svu lovicu koju navodno oduzmete kriminalcima, bili oni ministri, gradonačelnici ili samo kvartovski i ulični frajeri, dajte u fond koji će pomagati djeci s problemima u razvoju. Svu imovinu oduzetu u sudskim postupcima dajte našoj djeci koja nisu imala sreću biti potpuno zdrava i do kraja života će se mučiti.

Ono kad nas prevarite pa nam kinesko smrznuto meso podvalite za hrvatsko, tu razliku u cijeni nemojte koristiti za novi Audi, nego dajte djeci. Dio lipa koje ostvarite varajući nas tzv. “light” proizvodima, svu stravičnu razliku u cijeni na litri benzina, sve provizije koje uzimate na kojekakvim glumljenim natječajima, svu lovicu koju spremate u džep da biste maloj od strica dali posao, dajte toj djeci. Predlažem, drage mutikaše i smutljivci ( ne brinite, neću o povjesničaru koji je ovu i neke druge sintagme osmislio), da ne pokušavate grijehe okajati proceduralnom posjetom svetoj misi niti vješanjem krunica oko retrovizora, nego da, kako ste navikli, sve pretočite u profit i darujete ga našim malim anđelima.

Dakle, dragi Nevio, nisi ti bez razloga drugačiji. Draga ostala djeco sa smetnjama u razvoju, vi ste naša

savjest. Da vas nema mi bismo se debljali i mislili samo na uživanje, jer nam oči ne bi vidjele vas koje život ne mazi i vaše roditelje koji zbog vas plaču. Da vas nema, vjera u ljude i ljubav bi polako nestala, kao fleka od prezrelih pomadora pod suncem na gruškoj placi. Vi nas, uvjerene da je najveći problem u životu račun za struju ili novu haljinu, vraćate na bit, na prapočelo, na ljubav i dobro. Vi ste naši mali bogovi na zemlji, u vašim je očima savjest čovječanstva, vi ste vječni i prelijepi korektivi naše razmažene savjesti. Brat moje prijateljice koji ima mentalnu retardaciju i paraplegiju, on je anđeo koji nam, zajedno s Neviom i ostalima, ne da na duže posrnuti. Moj prijatelj Antonio iz Splita, za kojeg sam, s još nekoliko ljudi na pjesmu Rajka Dujmića, “Djeca ljubavi”, osmislio spot, on je moja i vaša savjest. Njegovi otac, mater i sestra koji ga kroz spot, pa i život nose na rukama, nisu kažnjeni nego blagoslovljeni. Biti nama putokaz i korektiv. Zato ovom tekstu prilažemo spot kao živi oslikani podsjetnik za sve.

Dakle, Nevio, Toni, Antonio i sva ostala djeco naših ljubavi, neka vas tu. Rasporedite se po ulicama, usidrite u našim životima, dajte nam samo malo čiste ljubavi koju ste primili s neba. Učinite nas, jadne i besramne potrošače, ponovo ljudima. Nevio, uzmi me za ruku samo na sekundu, da osjetim blagoslov, da u sebi ugasim svaki djelić mržnje i straha pred budućnošću. Ne pomažemo mi vama.

Kune su papiri, mogu se štampati i štampat ćemo ih za vas ako treba. Vi pomažete nama, vi nosite svijet na malim leđima. I čak i da taj naš materijalni svijet do kraja poludi, neće propasti dok ga vi nosite.

 Moja dva dečka čekaju da ih dođem uspavati. Laku noć Nevio…vidimo se sutra.

Toni Volarić