Petra. 23 godine. Sreo sam ju u Arta (kafić). Radila cura tamo. Svratio ponekad predvečer. Zbog toga da više naručim ili iz nekog drugog razloga, kad mi je ostavljala jednu od zamagljenih čaša pive na stolu, pružila je ruku i rekla: “Petra”. Podignem pogled. Proučim ju nakratko istim onim starim očima koje je hvalila Kim Catrall i shvatim da je jako mlada i jako zgodna. Velike oči, jake obrve, kosa svezana u rep. Jedva sam se uspio predstaviti, a ona će: “Da sjednem, završila mi smjena?”. I sjela je.

“Vi ste iz Zagreba?” E, kad mi takva cura kaže vi onda se sjetim koliko mi je krsni list ostario i koliko me stara koža razotkriva. “Ne mi, samo ja”, pokušao sam sakriti očaj što me cura doživljava starcem. I krenula je priča, naručivala je votku-Red bull, ja pivu, jezici se razvezali. I onda je uslijedilo ono što mi se dogodilo nekoliko puta u životu. Bez obzira na očitu razliku u godinama, bez obzira na to što ju uopće ne poznam, cura mi je počela prepričavati svoj život. Godinama je u vezi s nekim 30-godišnjakom, jednim od onih koji misle da su zakupom kafića stekli neupitan status u Gradu. I da će cure same padati pa bi i ova moja nova, sat vremena stara prijateljica, trebala bit presretna.

“Potpuno me zanemario zadnjih godinu i pol, dođe doma ujutro, legne spavati. Ja gledam serije, kuham mu, spremam kuću, kao supruga.” Bio sam po tko zna koji puta iznenađen što mlada cura koja bi vjerojatno mogla birati frajera u gradu, pristaje na takav tretman. Ali, takvi kompleksaši točno znaju kako joj dati osjećaj bezizlaznosti, kako ju emotivno pa ako hoćete i ekonomski vezati za sebe. Ta strategija svakako uključuje dva osnovna elementa. Prvo, svuda i uvijek ostavljati među ljudima dojam veseljaka, uspješnog poduzetnika, pričati viceve, puno se smijati, okružiti se velikim brojem ljudi, častiti ih i uveseljavati. Drugo, svesti njezine izlaske na najmanju moguću mjeru, pokušati ju izolirati od prijateljica, pripremati joj svakih nekoliko dana ljubomorne scene, nametati grižnju savjesti, pokušati da ne nađe posao, ili ako baš inzistira, da radi za tebe i stanuje u tvom stanu. Kontrolirati joj Facebook i SMS-ove, izgraditi u gradu mrežu ljudi koji bi mu odmah javili da su ju vidjeli da samo duže razgovara s nekim.

Tako je bilo i s mojom novom prijateljicom. Počeo sam zbog nje dolaziti u Arta, kao slučajno potkraj njezine šihte. Sjedili bismo i puno razgovarali, razmijenili brojeve mobitela, sprijateljili se na Faceu. I tako mi je, nakon nekoliko mjeseci stigla poruka: “Ostavila sam ga i odselila. Poludio je, razbijao po kući, prijetio da će ubiti mog novog dečka, iako nemam nikoga.”

Našli smo se još nekoliko puta, pričala mi je kako je na mjesta na koja je znao da ona izlazi počeo dovoditi neke cure, ljubakati se pred njom. Očito potpuno je izgubio kompas.

A u čemu je zapravo stvar? Zašto su tolike žene nezadovoljne u svojim vezama ili brakovima pa i u krevetu glumataju ili misle na nekog drugog? Loše frajere ste upravo vi stvorile, drage dame.

Jer, kad biste mu rekle da ste nazadovoljne, kad biste papku rekle da je papak, kad biste lošem ljubavniku dale do znanja da su sve što prepričava prijateljima na pivi, lovačke priče, kad biste mu odmah objasnile da nema pojma što vam u životu pa i krevetu treba, ne bi papak mogao misliti da je frajer. Ovako, puni su nam gradovi dobrih frajera. Ide macan na Hajduk ili Dinamo, prepričava frendovima kako je ovu ili onu opalio, pušta trbušinu i podbradak, pola dana provede na teletekstu da vidi je li pogodio rezultat utakmica islandske hokejaške lige, šepuri se po Vojnoviću i sam sebe obožava. A vi znate da se nema čime šepuriti. I šutite. E, pa jbg onda. Šutite i dalje. Koga čekate? Mislite da će doći dobra vila i prenijeti vas u neki drugi svijet u kojem će vas dragi svakodnevno osvajati i ljubiti. Ili ste se pak pomirile da ćete do kraja života čeznuti za nekim Đivom iz srednje škole, kojeg još povremeno sretnete na misi?

Petra je i danas slobodna cura, ali puno vedrija. Promijenila je posao, radi u nekom uredu, povremeno ju sretnem ili mi pošalje poruku. Ali se ne nalazimo. Na moju žalost. Ali, nisam joj u glavi naselio kućicu s potencijalnim frajerima. Jednostavno sam prestar.

Po tko zna koji puta potvrdile su mi se riječi mog prijatelja Rajka Dujmića, kojem dovršavam biografiju. “Znaš, ne možeš ničije srce zarobiti. Mi smo samo kapi u oceanu. Ocean zna da smo mi kapi, ali mi nismo svjesni da činimo ocean. Gazda (Bog), točno zna što radi, miče figure po velikoj ploči točno onako kako treba. Ne razumijemo te poteze uvijek. Ali, partija šaha je ionako njegova, ne naša.” A čovjeku kojeg je Gazda nagradio s 1820 pjesama, treba vjerovati. Kad te žena više ne voli, nema pomoći. 

Toni Volarić