Kad smo kod žene, ja ju nemam. Purger bez žene. I to na privremenom radu u Dubrovniku. Gradu s proračunom. OK, purger s dva bivša braka, nije da nikad nisam imao seks. Još se čak i živo sjećam nekih segmenata te složene i mokre aktvnosti. O, da. Istina, nisam baš siguran koliko ga se rado sjećaju žene koje su nekim čudom na njega pristale. Ali, znaš nas homo balcanicuse. Nama dobro, a vi se cure snađite.

Da se, kažu na teškim audicijama izabrani novinari, ponovo vratimo na početak. Ponovo vratimo? Svi to kažu. Pa ako se vraćamo, onda je ponovo, dragi žurnalisti. Iz nekog razloga mi u Dubrovniku zadnjih par mjeseci ljudi u kafićima, nažalost samo konobari, prilaze na engleskom.

Na Copacabani, kojom je, pretpostavljam strateškom odlukom vlasnika, odzvanjao glas Franka Sinatre (privlačimo starije goste hotela iznad plaže), stol do mojeg sjedile su dvije Dubrovkinje. Pitale su me na engleskom imam li vatre i svete originalne rečenice, ja odgovorio da ne pušim. Na engleskom. Aha.

I onda njih dvije, uvjerene da ih ne razumijem, krenule u priču o tome kako je nju njezin Josip jučer tražija pozu koju nije tila. Da joj je tija nekako podić’noge sebi na vrat, pa onako odozgo u nju se nabijat. Pa da ona to nije tila jer da joj je, kad ju tako podigne, velika guzica, valjda zbog kuta gledanja.

Druga se nadovezala, bilo je bljuvotina koje ovaj tekst ne bi podnio. Dvadesetak minuta se njih dvije svetice žalile šta sve njihovi mužjaci od njih traže. Pa one na kraju i pristanu. Dođe meni konobar, već me zna iz viđenja, pita kako je na poslu. Na hrvatskom. Njih se dvije skamenile. Ko da im poznam frajere eksibicioniste i velike lokalne fuckere. Pa ću ima valjda reć’.

Platile su u tri, a pobjegle u još četiri sekunde. Gledajući me ljutito. Kao, stari perverznjak. A one pričale perverzije. Samanthe dvije dubrovačke. Razvratne. Baš ko ta teta iz Sex i grada. Koju sam upoznao. I koja mi se upucavala u New Yorku. Da, da.

Bio sam 2008., kad je promoviran prvi film nastao na temelju serije,  kao jedini novinar s ovih prostora u New Yorku. Sa svakom glumicom imao sam četiri minute. Šest soba na 66. Katu hotela “Mandarin”, odmah do Central parka. Jedna kamera na novinara, jedna na glumca. Dakle, neću sada sve prepričavati, samo susret s Kim Catrall, Samanthom. Sjednem ja ovakav nevelik i debeljuškast preko puta žene koja u svijetu simbolizira gutačicu muškaraca i svega muškog.

Smišljam pitanje jer će četiri minute brzo proći. I taman krenem, a ona, zureći mi ravno u oči, zaurla: “Čekajte, prekinite snimanje!”

Pomislih da imam nešto na nosu, znam da nemam ko Monica Lewinski fleku na majici, ali ipak, šta joj je? Samantha, šta ti je?

“Ti imaš amazing eyes”, rekla je svjetska zavodnica broj jedan. Meni, omanjem Balkancu s trbuščićem.

“Mislite?”, smješkao sam se kao idiot, kao dečko koji će upravo izgubiti nevinost sa svojom Mrs. Robinson.

“Vidim. I znam da su ti to sve žene rekle”, bila je samouvjerena i gledala me s visine, kao orao poljskog miša.

“Nisu”, promucao sam.

“Imaš ženu u Hrvatskoj?”, pitala je mješavinom stila upraviteljice bordela i šefice radnog logora u gulagu.

“Imam.”

“I nikad ti to nije rekla?”

“Nije”, nisam lagao.

“Mijenjaj ženu”, presudila je Samantha i upozorila snimatelje da je sada spremna za četverominutni razgovor.

I promijenio sam. Točnije, ostao bez žene. Promijenila je ona mene. Ali o tome drugi put. Ide purger u svoj unajmljeni stan u Bourbonu. Bogatiji za poze kojima pribjegavaju dvije Dubrovkinje. Za sjećanje na Samanthu. Joj, što bi ja to j..o!

Toni Volarić