Kao na velikoj kamenoj modnoj pisti. Kao komarci svjesni kratkotrajnosti života, svjesni da treba živjeti sada i ovdje, na ulicama najljepšeg grada na svijetu. Za teže ili lakše zarađen novac uživati, ljubiti se, plivati, glisirati, roniti, do jutra plesati. Proživjeti dane na Zemlji. I treba. Izrestorana se čuje Sinatrin “My way”. Kontrabas, gitara i klavir tjeraju sjetu na oči. Sjećanja su vrag. I odavde, sa kamenih stepenica samostana, nimalo svet u duši, odlutam daleko u prošlost. Dvije velike ljubavi, ok, više od dvije. Dva braka, dva sina iz drugog. Zahvalan na svemu. Svima. Dobri poslovi, neki su me odveli po cijelom svijetu, naučili biti neloš novinar i urednik. Uz padove i uspone. Sam se prehraniti od petnaeste godine. Bez tate i mame. Samo kažem, ne žalim se, niti tražim suosjećanje. Samo kažem, OK?

Kad su mi davno stariji znali reći tek ćeš ti sinko moj shvatiti kako je život težak, nisam niti slutio o čemu govore. Onaj mali ludi dečko iz Dubrave, kojem je važno bilo samo što prije pojesti ručak da može natrag na prašnjavi nogometni teren, kako je on i mogao znati što je život? Nikako. Znam da svatko od vas koji nekim čudom čitate ove kolumne imate svoje priče, pa moja možda i nije tako zanimljiva. Ali, znam i da nam nije lako odrastati i boriti se u dijelu Europe koji svako malo pogađaju najrazličitije revolucije. Ali, sve smo mi to preživjeli, neoprene bradonje koji pokušavaju prijeći Srđ, naše domaće lopove, mafijaške obračune na ulicama, zanos, pa razočaranje neovisnom državom. Sve. Ipak i dalje tvrdim da su najteže ljubavne revolucije. Oni udari emocija koje nas tjeraju da se ponašamo suludo, oni leptirići u trbuhu koji nam ne daju spavati, prelijepa i prenaporna napetost i isčekivanje nje ili njega. Hoće li ikada nazvati, gdje je sada, misli li na mene, ona gluma i neuspješni pokušaji prikrivanja stvarnih osjećaja, ono nagađanje što on ili ona misle, jesmo li voljeni ili se upuštamo u suludi rizik da nas taj netko povrijedi. E, toga sam se zaželio.

Iznenađeni? Svi mi to želimo i tražimo, priznali kao ovaj debeljuškasti purger ili ne. Ne meso, ne natezanje u WC-u nekog kluba, ne orgijanja, ne izlučevine, ne buđenje uz neznanku. Ljubav. Ono kad te uopće ne smeta što on ili ona nisu likom glavni junaci vaših mladenačkih snova, imaju čudan nos, ili višak kilograma, kad vas frendovi čudno gledaju i nije im jasno što ste na toj ženi vidjeli, ono kad joj želite napraviti dijete, s njom imati obitelj, vidjeti ju svako jbn jutro, s njezinim usnama početi i završiti dan. Ruke i kožu koje ljubite i volite više od svojih, grudi kojima ćete se baviti satima, ljubiti ih i lizati, tijelo koje ćete voljeti više od svog koje možda i nije više preporučljivo pogledati u ogledalu. Želim opet živjeti za trenutak kad vas žena koju volite stisne nogama propinjući se, na uho vam u grču šapće da vas voli, da je sretna, ljubi vam vrat i potpuno se predaje ritmu, sve dok ju ne preplavi taj fenomenalni grč koji je samo Bog mogao dati ljudima. Onih par minuta kad vas toliko stisne oko vrata da ostajete bez daha, počne vam se mutiti. Želim taj osjećaj da mogu usrećiti moju ljubav, da sam jak i za nju najbolji, probuditi se kao pobjednik, kao mužjak sa zadovoljnom ženkom koja će se, prije nego oboje krenemo u rvatsku realnost, još jedan puta ujutro stisnuti uz mene starog i tražiti još malo ljubavi. Ta jutarnja igra namjerno se odvija kao da ste ju platili, kao da vam pruža uslugu. Jer vas voli, jer želi vidjeti kako uživate, jer želi da njezin muškarac cvili, jer voli imati vašu snagu u rukama, jer voli pobijediti. Ostavi vas onakvog zamrlog u krevetu, na vršcima prstiju odskakuće pod tuš. Na par minuta, od užitka ne čujete ništa. Onda polako mozak se vraća u radni ritam. Prvo čujete kosa na boru ispred prozora, onda ženu koju volite kako pjeva Stinga pod tušem, onda ono prijateljsko grgljanje aparata za filter kavu. Novi dan. Posao, odluke i njezine proste poruke kojima vas podsjeća na prošlu noć. Poruke za vrijeme sastanka, poruke vašemirišljave ljubavi koje naglo tjeraju krv tamo gdje joj je i mjesto. Hlače odijela postaju premale. Smijete se , svi štreberi na sastanku čudno vas gledaju. Samo vi znate tajnu.

“Tata, evo nas, jesi ti gluh?”, glas mlađeg sina umazanog sladoledom po koji sam ih poslao, trgne me iz sanjarenja na stepenicama samostana. Nju imaginarnu ostavio sam na krevetu prekrivenom plahtom koja još miriši na nas. Na ljubav koje zapravo nema. Ne takve. Ne zasad.