Danas. U Dubrovniku. Dok je more preko 20, zrak već u hladu preko 30 celzija. Telefoni 'gore'. Kruzeri, avioni, autobusi, automobili, kamp kućice ne prestaju stizati u Dubrovnik. Restorani, kafići, suvenirnice, agencije, hoteli, apartmani, garaže... svi su puni. Rade, jer od toga se živi cijelu godinu.

Kako ih nije sram raditi dan i noć, pitao bi ih taj jedan, jadan, s početka priče. Posramljeni zbog činjenice što rade svoj posao, novinari su se i sami zapitali kako ih i zašto nije sram raditi. Zapitali su i druge ljude, kako bi se otkrilo je li i njih sram raditi, danas u Dubrovniku.   

Vodička Marija

Pitali smo vodičku Mariju kako je nije sram raditi dnevno po nekoliko tura gostiju. Što je najgore od svega, kako je nije bilo sram nekidan voditi po Stradunu, muzejima i zidinama, obitelj koja dolazi iz susjedstva, iz Općine Ravno.

'Marija, kako te sram nije?!' Kako te nije sram voditi po Dubrovniku dubrovačke krvnike?!

'Dubrovačke krvnike?!' – ogorčeno je odgovorila Marija. 'Kako vas nije sram tu obitelj s Ivanice nazivati dubrovačkim krvnicima, bagro novinarska? Bila je to obitelj tridesetogodišnjaka s dvoje male djece. Onoliko male koliki su i oni sami bili mali, tada  kao puka djeca, za vrijeme rata. Odakle vam pravo bagro jedna jadna novinarska uopće  promisliti da su tadašnja djeca na bilo koji način mogla sudjelovati u ratu, a kamoli da su bili dubrovački krvnici?!' – poludjela je vodička Marija.

'Tko ste vi da mene pitate kako me nije sram raditi svoj posao pošteno. Posao od kojeg živim cijelu godinu. Odakle vam uopće ideja i pravo da me uopće pitate zašto ne dijelim goste na podobne i nepodobne? Bagro novinarska,' – vikala je Marija ljutitim tonom, okrenula se i otišla. Čekali su je gosti. Druga obitelj. Čileanci.

'Sram nek te bude, Marija,' – vikali smo za njom. Kako te nije sram voditi Čileance po Dubrovniku? Kako te nije sram voditi neprijatelje Dubrovnika?

'Neprijatelje Dubrovnika? Vi ste totalni luđaci, smeća novinarska,' – dobacila je u hodu.

 'Marija, vodite po Gradu obitelj koja dijeli nacionalnost s obitelji dubrovačkih neprijatelja. S  obitelji kojoj je poklonjeno navrijednije što Dubrovnik ima i što je godinama stvarao.  S dubrovačkim krvnicima u miru, nagrađenima radi njihovih sumnjivih zasluga u ratu. Koliko samo  profita ti ljudi na Dubrovniku zarade te ga iz Dubrovnika iznesu. Milijune. Na temelju svega što im je poklonjeno. I sad  još ta Marija, vodička, vodi po Gradu ljude iste te nacionalnosti poput njihove! Sram nek je bude! Nek se srami!'

Što je toj Mariji? Tek je 25 godina prošlo, a ona vodi po Dubrovniku  unuke od ljude iste nacionalnosti kao što su bili oni  koji su napadali Dubrovnik i iste nacionalnosti poput onih koji su ga kroz privatizaciju opljačkali. 'Sram nek je bude, prodanu dušu.'

Šokirana pitanjem novinara vodička Marija sjela je u obližnji kafić malo se odmoriti. Pored nje je sjedala obitelj s Ivanice, s kojima je maloprije završila pregled Grada. Ostavili su joj dobar bakšiš, pa im se morala javiti, iako posramljena što ih je uopće vodila po Gradu.

Konobar Pero

 Ispred njih su na stolu bile dvije kave, tri Jane i jedan Juicy sok. Odjednom se i sama zapitala, je li ona normalna i kako nije bolje promislila prije nego što je odradila posao i po Dubrovniku, za novac, ovaj put vodila obitelj koja dijeli nacionalnost s ljudima koji su prije 25 godina napadali Dubrovnik. U tom je trenutku došao konobar Pero. Iz bijesa radi vlastitog propusta, odlučila je živce iskaliti na njemu.

'Sram te bilo! Kako te nije sram poslužiti obitelj koja dijeli nacionalnost s dubrovačkim krvnicima od prije 25 godina?,' viknula je ogorčena vodička Marija.

'Kako me nije sram poslužiti ljude? Jeste li vi totalno poludjeli? Kako me nije sram raditi svoj posao? Da ih izbacim iz kafića, to dvoje ljudi i tu djecu? Jeste li vi normalni? Hoćete li vi platiti ove dvije kafe, tri Jane i Juicy?' – pitao je konobar vodičku Mariju.

'Zašto bih ih ja platila? Nisi ih smio poslužiti! To je obitelj koja dijeli nacionalnost s dubrovačkim krvnicima od prije 25 godina, njihovo drugo koljeno! Te kafe, vode, Jane i Juicy ne moraju biti popijeni. Sačuvajte malo dostojanstva. Prodali ste se za šaku kuna,' odbrusila mu je  Marija.

Ogorčeni konobar, nakon 10 sati rada i četiri sata sna izgubio je strpljenje. 'Ne moraju biti popijeni ovdje, na Stradunu. Nek ih piju doma, ionako ih imaju na svakom koraku.' Todorićeve Jane i sokovi Juicy prodaju se i na Ivanici. I u Trebinju. I u Mostaru. I u Beogradu. I u Ljubljani. Todorićevi proizvodi prodaju se po cijeloj BiH, Srbiji, Sloveniji, Europskoj uniji... Zašto uopće dolaze to piti u Dubrovnik, kad sve to imaju doma?! – zapitao se konobar Pero.

'Ako baš inzistirate, zazvat ću vlasnika i pitati ga smijem li otjerati ovu obitelj i ovu djecu iz kafića. Neka Jane i Jucije kupe i piju doma, a ne u Dubrovniku,' promrmljao je konobar, nakon čega je Marija, već vidno uzrujana, zgrabila bočicu Jane i svom je snagom bacila u prvi obližnji zid. Boca se rasula u tristo komadića, a voda prolila.

'Srami se Todoriću'

'Sram nek' ga bude. Neka bude sram onog Todorića,' vikala je Marija. 'Sram neka ga bude. Je li mogao sačuvati bar malo dostojanstva i ne širiti svoje poslovno carstvo u zemlju dubrovačkih krvnika,' zapitala se Marija.

U tom trenutku pored nje je prošao jedan jadnik, onaj s početka priče. Vidio je što je napravila, došao do nje i stisnuo joj ruku. 'Marija, ti si prava Hrvatica! Domoljub! Naš ponos!,' rekao je taj jedan, jadan.

'Marija, idemo u Zagreb. Postavit ćemo šator ispred Agrokora i nećemo ga maknuti sve dok Todorić ne povuće svojih 200 trgovina iz zemlje dubrovačkih krvnika!' – uzviknuo je. 'Todorić se prodao krvnicima za šaku milijardi.  To ne može biti tako! Nisam protiv da hrvatska tvrtka tamo radi i zarađuje, ali tek nakon 125 godina, ništa prije toga,' rekao je jadnik.

'Ali jadniče, Agrokor će tako izgubiti miljarde novca koje zarađuje tamo. U Srbiji i BiH. Bez te zarade stradat će Hrvati,' rekla je Marija.

'Neka izgubi. Što će nam novac? Što će nam radna mjesta? Hrvati se ne hrane novcem, poslom i zaradom, nego domoljubljem. Marija, zar ti ne voliš Hrvatsku? – razočaran je bio jadnik. 'Što će nam novac, ako ostanemo bez neprijatelja i krvnika? Ti Marija ne razumiješ. Ako ne bude neprijatelja i krvnika, o čemu ćemo mi pričati? Kako ćemo uopće dokazati da volimo Domovinu? Kako ćemo svako 50 godina isprovocirati novi rat? Zar ti ne znaš da mi bez rata ne možemo opstati?,' uvjeravao ju je jadnik.

'U Hrvatskoj smiju živjeti samo domoljubi, Marija. Druge treba istjerati. Neka idu raditi u Njemačku, ako ne znaju voliti Domovinu. Ako budeš dovoljno dobro razlikovala krvnike i domoljube, bit ćeš dio nas, onda kad se bude dijelio plijen.'

'Kakav plijen, jadniče? Ne treba mi plijen, ja sam vodič, fantastično zarađujem.  Zarađuje i Todorić. Zašto nama zapravo smeta što zarađujemo na ljudima, unucima generacije u kojoj je prije 25 godina bilo njihovih sunarodnjaka koji su nas napadali? -  pitala je Marija, kojoj je splasnuo umor te je već mogla puno bolje gledati na stvari oko sebe.  

Jadnik je tada briznuo u plač. Sve joj je priznao.

'Jadan sam. Bijedan i nesupješan. Ništa u životu nisam postigao. Ništa ne znam raditi. Znam samo pričati da sam Hrvat i da volim Domovinu. Moram pričati o dubrovačkim krvnicima, jer nakon tog Rata ništa za tu Hrvatsku nisam napravio. Ne znam ništa napraviti.  Da mi daju bar još jedan Rat, ja bih opet branio Grad. Nakon toga, Marija, ne moraš više nikad ništa, bar 25 godina raditi. Pričaš stalno o tim krvnicima i automatski si bolji od nekoga. Nitko ne vidi da si jadan, besposlen i neuspješan.  Najgore je....' – zamucao je jadnik i briznuo u još gori plač.

 'Najgore je Marija što i ti krvnici o kojima pričam 25 godina...danas rade. Ne pričaju ni oni više o ratu. Kupuju Todorićevo! Otvaraju biznise. Plaćaju reklame u Hrvatskoj za svoje biznise, Marija. A ja nemam što reklamirati jer ništa ne znam raditi. Marijaaaa....' – jecao je jadnik, Marija ga je zagrlila, a on se bacio na pod, nije više mogao niti govoriti.

'Ne plači, jadniče. Pusti ljude, neka rade, koje god nacionalnosti bili i gdje god živjeli. Ne uzrujavaj se. Možda si ti nesretan, kao i krvnici, i možda su neuspješna tvoja i njihova djeca. Ali  već su tu i vaši unuci, sa svih strana brda, rijeka i granica. Oni ne moraju biti jadni. Neka uče na našim greškama. Neka rade, umjesto da ratuju,' – rekla je Marija.

Od plača i jada jadnik više ništa nije mogao. Sjetio se svog jadnog života u kojem mu zet možda postane Srbin, sin homoseksualac, a on još jadniji i nesretniji. 'Marijaaaa. Kako ću ja, kako ću Marija, ako se to dogodi, vikati da sam Hrvatina?! Kako, kako Marija? Moram se derati da sam Hrvatina, da mrzim Srbe, pedere i slično. Ako prestanem, gotov sam! Ja, Marija, ne znam ništa drugo raditi i ništa drugo u životu nisam napravio,' jecao je i jecao jadnik s početka priče.

Ali ga više nitko nije doživljavao. Nisu ga ljudi imali vremena doživljavati. Sezona je u Dubrovniku. Treba raditi. Vodič goste ne bira. Konobar ljude ne tjera. Todorić ne bira u kojoj će zemlji vrtiti milijune. Samo jadnik bira kako će taj dan biti još jadniji nego dan ranije. Dok drugi ljudi rade. Umjesto da ratuju. 

(Tekst je komentar, objavljen u rubrici 'kolumne' kao reakcija na stvarni događaj u kojem je Dubrovački dnevnik prozvan (vjerovali ili ne) zbog prodavanja oglasnog prostora klijentima iz druge države).