Dohvatio sam mobitel i krajičkom oka vidio da je na satu 19 i 30. Nisam baš neki od onih likova koji vole slikavati, ali ovo moram ovjekovječit.

Sunce se približavalo župskim brdima i mijenjalo mu je boju, prvo u srebrnu, potom u tamno sivu. Pijesak na plaži u Platu odlučio se za zlatnu. To je bio tek početak. Zlatna se potom prelila u narančasto sivu, a obljesak sunca od srebrnkaste oblake, opiturao je more u ljubičastu. Jedan kumulonimbus postavio se točno poviše brda na Dupcu, ali s malim procijepom, kroz kojeg je đentlmenski pustio suncu da se još jednom javi prije nego što će utonuti u zapadnu hemisferu.

Boje su eksplodirale kao na tripu, samo puno ljepše i čistije. I iskrenije. Rijetko kad se dogodi da prilikom zalaska sunca, naša sjajna zvijezda opitura i istok, ali to je bio baš takav momenat. Nebo s druge strane svoda, nad Cavtatom, prvo se transformiralo u boju svježe naranče, a potom se zacrvenilo kao dijete koje je dobilo jedinicu i mora priznati roditeljima.

Ptice su se vinule prema tom sjajnom spektru, kojeg se ni dobri, stari Salvador Dali ne bi posramio. Igrale su se u zraku, dok su se boje, izmijenjujući nijanse, prelijevale po moru, pijesku, brdima, oblacima...

To je onaj trenutak kada znaš da je sve u redu. Da iza svega postoji Nešto – Tao, Bog, Stvoritelj, Manitu, kako god ga zvali - da sve ima smisla i da je savršeno. Mi ljudi, povezani smo s drugim ljudima, kamenjima, oblacima, životinjama, morem, čak i komarcima. Uostalom, najnovija istraživanja kvantne fizike potvrđuju taj osjećaj zajedništva preko neke nevidljive kreativne sile koja svemu i svima daje – sve što jesmo.

Osjetio sam neku vanzemaljsku povezanost sa čitavim svemirom, čak i onima koji su popljačkali Hrvatsku u privatizaciji. Uostalom, i oni, kao i svi drugi ljudi, imaju zajednički cilj – žele biti sretni. Doduše, neki se u vrtlogu života izgube, trče za srećom krivim putevima, ponajviše preko materije, ali ne rade to iz zločestoće, već iz neznanja.

-Marole, krajnje je vrijeme da prestaneš čitat duhovna sranja – rekao sam sebi, jer mi je sve to izgledalo kao da je poprimilo prekomjernu dozu patetike.

Ali nisam mogao prestati slikavati i diviti se toj Kreativnosti. Jednostavno je bilo jače. Nebo nad Platom se zaokruživalo u vrhunsko umjetničko djelo koje je crtao Nepoznati majstor.

Pun energije vratio sam se kući. Nisam ni spustio ruksak, a mobitel je zazvonio.

-Umro je Longo u Pinkija – jedva je izustio moj prijatelj.

Zašutjeli smo, i skupa zaplakali. Bez obzira što sam desetak godina čekao ovaj poziv, i bio siguran da će doći svaki tren, opet sam se iznenadio. Smrt, iako je sveprisutna, uvijek zaskoči. Koliko se god pripremali.

-Kad je umro? – pitao sam.

-Oko 7 i po – dodao je.

Smijeh mi se razlio licem, mokrim od suza. Postalo mi je jasno zašto sam onoliko uživao u Platu - onaj zalazak sunca crtao je Longo. Boje su se počele razlijevati nebom oko 19 i 30, točno u trenutku kada je Longova duša napustila umorno tijelo. Mogao sam je zamisliti – podignula se iza Pinkija, pozdravila Danče i Belvedere,a potom svima nama poslala poruku.

Da, točno sam znao da je to oproštajni govor čovjeka koji nije puno trošio riječi. Umorni i usamljeni Longo stigao je kući. Javio je svima najljepšim zalaskom sunca da je sve u redu, da je dobro, da se ne brinemo i da se jednog dana vidimo.

Čitav život uzimao je supstance kako bi mu na Zemlji bilo kao ovo nebo koje je sad oslikao. Samo što tripovi i bomboni stvaraju lažne boje, a ovo što je on napravio je preslik iskrene sreće. Sada nam je božjom kreativnošću govorio – nama, koji smo ostali – da se ne brinemo svakodnevnim sitnicama, da ne strahujemo, da će sve biti ok.

Sad sam napokon znao zašto sam na plaži osjetio nečiju prisutnost. Longo mi je samo htio reći da je gore, more mirno, konobar uvijek nasmiješen, piva uvijek hladna.

Da se ne bojimo, kao što se on bojao, da ne budemo usamljeni, kao što je on bio, da oprostimo svim lažnim prijateljima, koji su tu kada je Longo dolazio doma s broda, a kada pare presuše, ne znaju se ni javit.

Opet sam počeo plakati. Iako sam znao da je s Longom sve u redu, pitao sam se zašto nije mogao imati sretniji i duži život? Zašto one najbolje duše - a Longo je bio jedna velika, dobra duša od preko dva metra – uvijek najebu u životu? Ili im je dijete bolesno, ili su jako siromašni, ili im braća i sestre stradaju u prometnim nesrećama, ili ih zadesi bolest. Ili neka ovisnost.

Baš one, najbolje duše (a spomenut ću samo mali dio, Maro Šehović, Frano Jurišin, Đuro Zakarija...), kojima ni stranputice u životu ne mogu ugasiti sjaj ljubavi, odu u prvim redovima. Longo je, glupo zvuči, ali je tako, svojom dobrotom svijetlio i sa stranica crne kronike. Samo je htio biti sretan, ali nije znao kako. Nije vidio bolje puteve od mučenja svoga tijela. Ali, dobrota njegove duše, koliko god bila izranjavana lošim kemijskim spojevima, liječila je ljude oko sebe.

Bio je pomorac kojeg je uzburkano more pratilo na kopnu. Kapetan bez broda - ili kako bi rekao ludi Aleksandar Stojković iz Goribora – vjernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara. Medicinski fenomen, koji bi nakon tri dana gaženja, bez problema isplivao od Danača do Libertasa. I natrag.

Jučer je isplivao svoj posljednji krug prije nego se vratio natrag. Nije žurio, nego je onako dobar, kakav je oduvijek bio, ostao na trenutak, iscrtavši pejzaž i poslavši nam poruku.

- Majko, prijatelji, sve je u redu, vidimo se opet! Gore je sjajno, ljudi. Smirenije nego na tožu i s puno više ljubavi nego na bombonima...- kazao nam je s rukama visoko u oblacima, kao da je na partiju, a ne na nebu.

-....A boje su čistije i sjajnije nego na tripu. I iskrenije – zaključio sam pogledavši slike Longova zalaska sunca.

Potom je pala noć, a Kapetanova duša doplivala je do spokojnog mora - iz Pinkija, privremenog dnevnog boravka - u onaj vječni.

Iz nezaklonjene vale u najmirniju moguću luku.

Maro Marušić