Što se dobije kada se pomiješaju najgore karakteristike grada i sela? Dobije se bućkuriš zvan Župa dubrovačka. Općina nedaleko Dubrovnika uspjela je u nečemu sasvim posebnom – ponijeti titulu seoskog New Yorka.

Paradoks Župe najbolje se ocrtava u njezinom grbu – Župka na glavi nosi košaru punu voća – ali čitavo područje općine od Dupca, pa sve do Duboke Ljute nema tržnicu. To je otprilike kao da živite u Maroku, a pijesak idete kupiti u Francusku, jer, jebaji ga, nikome od nadležnih marokanskih vlasti nije palo napamet da bi se pijesak iz Sahare mogao prodavati tamo gdje se nalazi. Jest da općina pokušava nešto po tom pitanju, ali činjenica je da pjace u Župi još uvijek nema. Tako, ludo, ali istinito, Župljani voće i povrće imaju na svome grbu, ali kada im treba u stvarnosti, moraju otići u Lidl ili Konzum umjesto da ga kupe od susjeda.

Župa nema ni ribarnicu, za kupiti svježu ribu, moraš potegnuti do Gruža, osim ako se ne odlučiš za ribu iz Konzuma, koja mora nikad nije vidjela, osim u uzgajalištu.

Nadalje, u Župi je lakše naći zlato i naftu nego dječje igralište i park. Postoji onaj u Mlinima, i to je manje-više sve. Sportsko-rekreacijski sadržaji su također velika nepoznanica, a ono malo što ih ima doslovno su opasni po život (jadan mali Veselin koji je izgubio život u Kuparima na nogometu). Naš prosječni Župljanin čitao je da je vježbanje zdravo, pa se i on odlučio na trčanje. Ali gdje da trči, osim po cesti strahujući za vlastiti život i udišući otrovne plinove iz auspuha? Evo, nema puno, čak su na nogometnom terenu u Čibači podignuli ogradu, pa ako se želiš baviti sportom, moraš je preskočiti kao kakav maloljetnički delikvent.

Teniski tereni – nitko ne zna što je s onima u Platu i jesu li u funkciji - također ne postoje u normalnom broju, a o zatvorenim terenima za mali nogomet, po zimi kada je kiša, prosječni Župljanin može samo sanjati. O jogi i sličnim aktivnostima, da i ne govorimo.

Lako za jogu, tenis i trčanje, ali u Župi ne možete ni hodati. Krenete trotoarom, zađete iza zavoja, ali odjednom, nema ga više, netko ga je pojeo, što li? Ne, nije ga nitko pojeo, nego onaj privatni vlasnik nije dao svoju parcelu kako bi se trotoar izgradio, pa se cesta – i to jedna od glavnih – odjednom sužava, kao da je isparila.

Mali Župljani će kad porastu, siguran sam, biti vrhunski kompjuterski znalci i radit će za Facebook i Google, jer što će dijete u Župi raditi osim kisiti kući ispred monitora. Za njega doslovno nema nikakvih sadržaja osim što može trenirati nogomet. Ali, ako nije za nabijanje lopte, nego bi volio voziti biciklu, plivati, ili nešto treće, to će morati raditi na vlastitu odgovornost, jer u Župi nema aktivnosti u slobodno vrijeme. Za sve ih roditelji moraju voziti u Grad trošeći gorivo i vrijeme, jer Župa ni s Dubrovnikom nije povezana čestim prometnim linijama. Lakše je i brže iz Župe avionom stići do Madrida, nego do Kineskog zida na Montovjerni.

Doduše, djeca u Župi, iako se ne mogu baviti normalnim sportovima, mogu se baviti ekstremnim. Recimo odlazak u školu, za župsku djecu i njihove roditelje ekstremni je sport nabijen adrenalinom. Djeca noseći teške ruksake prelaze, pazite sad, glavnu teretnu cestu prema Crnoj Gori, Albaniji i Grčkoj kuda svaki dan prolaze ogromni šleperi umornih kamiondžija. Župska djeca koja iz Srebrenog i Kupara odlaze u školu, od najranijih dana, prelazeći magistralu igraju ruski rulet – zašto ne postoji pothodnik ili nathodnik nad glavnom teretnom cestom prema Crnoj Gori, Albaniji i Makedoniji nitko normalan ne razumije?

Ekstremni sport u Župi dubrovačkoj je i odlazak na kupanje. Vaš mališan otišao je na plažu u Kupare poigrati se malo s Escherichiom Coli, a vi doma Boga molite da se ne vrati sav usran od proljeva, jer kako će onda dalje u školi, još otprije mu se nagomilalo gradivo.

Sve ovo što smo gore nabrojali odlike su klasičnog sela Bogu iza nogu – osim lijepe moderne osnovne škole – međutim, s druge strane Župa ima i neke karakteristike ponajvećih svjetskih metropola poput New Yorka, Londona ili Pariza. Ne, nije riječ o muzejima, koncertima ili nekim drugim kulturnim aktivnostima, nego se radi o brutalnoj prometnoj gužvi i buci. Eh, da barem Župa nudi mir i tišino kada ima odlike sela, ali ne. A promet, promet je, uh…

Lakše i brže je proći Oxford Street u Londonu ili Champs Elysees u Parizu nego semafore u Srebrenom. To mitsko raskršće počeli su proučavati i znanstvenici, jer postoje legende da vrijeme na semaforu u Srebrenom naprosto stoji. Ima jedan Župljanin koji dvokratno radi u kamenolomu na Dupcu, a inače je iz Plata, pa svaki dan mora dvaput gore-dole do posla, a njegovi sumještani kunu se da otkako prolazi semafor u Srebrenom da ne stari i ne dobija bore, jer, stvarno, ima biti da srebrensko raskršće zaustavlja vrijeme. Nekad i po dva, tri sata.

Kako bi se putnici kroz raskršće u Srebrenom još više pomladili, Hrvatske ceste se pobrinu da svake godine rade nekakva nova krpanja ceste kako bi se vrijeme protoka kroz Župu i život, još više zaustavilo, a ljudi se još više othrvali zubu vremena. Ako želite što ljepše i mlađe izgledati savjetujemo vam da prolazite Srebreno, ali i ono legendarno klizište u Solinama, koje se valjda popravlja još od vremena kad su prvi australopitekusi sišli sa stabla. Siguran sam da se klizište u Solinama na magistrali počelo krpati i prije same gradnje magistrale. Zašto se nitko ne pobrine za kvalitetna i dugotrajna prometna rješenja u Župi, nova je misterija za koju ne postoji racionalan odgovor.

Kada se napokon izgrade dodatni hotelski kapaciteti, prvenstveno u Kuparima, promet će kroz Župu i službeno potpuno kolabirati – ljudi će morati na avionske letove ići dan prije kako ne bi zakasnili na check in,

Tko je kriv da je Župa danas katastrofalno mjesto za živjeti, jer objedinjuje najgore karakteristike sela i gradova?

Puno je krivaca. Sve je počelo s agresorskom vojskom, koja je Župu do temelja spalila, pa su državne vlasti, kako bi vratile prognanike, dopustile bilo kakvu gradnju, najčešće bespravnu. Župa je danas leglo bespravne gradnje, ružnih kuća i katastrofalne arhitekture, nauštrb kvalitetnog i ugodnog javnog prostora. Mogli bi, recimo, danas neki ljudi ponuditi svoju parcelu, koju za ništa ne koriste, primjerice, za izgradnju dječjeg igrališta, ali neće, jer se uvijek nadaju nekoj dodatnoj lovi i zaradi. Također, veliki krivac za današnje stanje Župe je što je dobila status općine. Župi, a i Dubrovniku bi bilo bolje da spadaju pod istu administraciju – Župa bi profitirala infrastrukturalno, jer Grad Dubrovnik ima love, a ni Dubrovniku ne bi bilo loše da ima Župu, jer se ionako nema gdje širiti. Država je kriva i što puno prije nije privatizirala sve hotelske kuće u svom vlasništvu – te što one privatne vlasnike koji su davno kupili hotele, nije prije natjerala na gradnju -  pa bi općina godinama imala puno veći proračun i valjda bi riješila neke goruće probleme. Krivci su i svi dosadašnji načelnici općine, koji su mogli puno više napraviti – primjerice izvlastit pojedine privatne parcele i napraviti javne sadržaje -  ali nedostatak novca i vizije, učinili su ih pasivnim promatračima koji su za to poprilično lijepo plaćeni.

Kriv i je i građevinski lobi, koji je po Župi radio ružne i skupe zgrade bez zelenila i tamo useljavao Dubrovčane, koji više nisu u Gradu imali gdje živjeti, jer je podstanarski stan gotovo nemoguće pronaći, a kupiti nekretninu još je teže. Krive su i Hrvatske ceste, koje su sporije u rješavanju birokracije i pronalasku novih rješenja, od protoka vozila kroz Srebreno. Krivi su i obični ljudi koji ne žele dati svoje parcele za izgradnju javnih sadržaja i još važnije brze ceste do zračne luke, osim ako im se masno ne plati.

Splet svih tih okolnosti učinio je od Župe nakaradno mjesto za življenje – gdje postoji Muller i H&M, ali ne postoji pjaca, gdje možeš kupiti namještaj, ali ne možeš svježu ribu, gdje su prometne gužve ogromne, a s druge strane ima jako malo sportsko rekreacijskih sadržaja, gdje živiš na selu, a nemaš mira i tišine.

Pa ima li išta u toj Župi da valja? Ima, to su ljudi, većina njih. Župski duh je neuništiv. Oni će se okupiti u Gusara, nabrzinu će smisliti i organizirati humanitarnu akciju, darivat će krv, nasmijavat će nas Karnevalom, svirat će bubnjeve na Gusarskoj noći, koliko god da nemaju novaca, organizirat će Puntiželu, dat će ako treba iz svoga špaga, kako bi novi naraštaji uživali u koncertnom spektaklu, ako ste podstanari, gazde će vam poklonit povrće iz vrta…

Upravo zbog tih ljudi, Župa zaslužuje bolje. Zaslužuje više javnih sadržaja - parkova gdje će se u hladovini krošnji čitati knjige, sportskih terena s kojih će stasati novi naraštaji župskih olimpijaca, sigurnije i kvalitetnije prometnice gdje će djeca moći voziti biciklu bez straha njihovih roditelja, bolju kanalizaciju iz koje se neće širiti opasne bakterije… U posljednje vrijeme, i općina je rastom proračuna pomaknula neke stvari s mjesta. Naravno da je to još uvijek malo i da može i treba puno bolje, ali kako bi rekao dobri, stari Galileo „Ipak se kreće“.

Da bi se to ostvarilo svi trebaju dati svoj obol, od države, preko općine do Župljana. Put nije i neće biti lagan, ali etiketu seoskog New Yorka Župa mora skinuti sa svog imena. Malim koracima treba krenuti naprijed za boljitak sviju, a ne samo za vlastiti.

Ako se krene tim putem, Župka s grba će se opet smijati, a zelenilo iz njene košare, nanovo će procvasti.

Maro Marušić