Piše: Ivana Bjelopera

Odlučili smo se za Bali jer ja volim ljeto, oduvijek mi je bila želja pobjeći od naše bure i zime negdje u toplije krajeve. Najviše nas je privuklo to što sve imamo na jednom mjestu; more, prirodu,životinje, hramove i bezbroj ostalih sadržaja. Letjeli smo iz Dubrovnika za Zagreb. Tada je već počela  korona. Na letu Zagreb - Doha je bilo svega 10 ljudi uključujući i nas. Kada smo stigli u Dohu sve je djelovalo normalno; nitko ne nosi masku, gužva na svakom koraku, trčimo da stignemo na idući let. Let Doha - Bali je bio pun, (čak je bilo desetak djece) nitko nije nosio masku, niti se pridržavao razmaka od dva metra.

Let je trajao 10 sati, a pred kraj leta smo dobili neke formulare na kojima je pisalo COVID 19. Trebali smo ostaviti svoje podatke, brojeve mobitela i gdje odsjedamo. Kad smo izišli iz aviona morali smo proći posebnu kontrolu radi corone; izmjerili su nam temperaturu, pečatirali formulare koje smo prethodno popunili i bili smo slobodni. Prvo smo kupili kartice za mobitel da se možemo javiti našem trogodišnjem sinu.

UBUDSKI MAJMUNI LOPOVI

Prvo mjesto u koje smo došli bilo je Ubud. Vozač koji nas je doveo s aerodroma do hotela nam se ponudio da nam bude vodič dok smo na Baliu. Nakon što smo se smjestili, krenuli smo u šumu koja je u samom centru grada, a to je ujedno svetište i stanište nekoliko stotina majmuna. Ubudski majmuni su pravi mali lupeži, otvaraju torbe, kradu sve što stignu... Restorani su tamo priča za sebe, svaki restoran u kojem smo bili je prelijep, svi su u prirodi i imaju ogromne vrtove, fontane, polja riže... Hrana im je preukusna i sve je jako jeftino. Voća ima na svakom koraku, sve je svježe i ukusno.

Drugi dan smo odlučili uzeti vodiča i to je najbolja stvar koju smo napravili na Baliu. Osim što je Jogis izuzetno dobar vodič, prije svega je dobar i pozitivan čovjek. Takvi su zapravo svi ljudi tamo; dobri, pozitivni, skromni i uvijek veseli. To je nešto što nam se najviše svidjelo. Jogis nas je drugi dan vodio u hramove. Krenuli smo jako rano, a prvi na popisu bio je Penataran Lempuyang. Kad smo došli trebali smo iznajmiti sarong (marama koja se zaveže oko struka i to moraju napraviti i muškarci i žene).

Iz hrama se pruža pogled na ogromni, aktivni vulkan Agung. U hramu se dobije listić s brojem i kada dođe red na vas, imate određeno vrijeme za slikavanje. Sreća u nesreći, zbog corone nije bila tolika gužva, bar je tako rekao Jogis, iako smo čekali oko dva sata. Idući hram koji smo posjetili bio je hram na vodi Tirta Ganga i on nas je također očarao. Voda,fontane, zlatne ribe i nevjerojatno zelenilo. Nakon toga smo krenuli na vodopad Kanto Lampo. Vodopada ima puno na Baliu i koji god da posjetite nećete pogriješiti. Potom smo krenuli u hram Tirta Emptul, hram u kojem se može kupati u svetoj vodi.

STRAŠNA LJULJAČKA

Idući dan smo krenuli u nove avanture. Prva stvar na popisu bila je Bali swing. Tamo su nam prvi put od kad smo stigli na Bali mjerili temperaturu. Kako nismo imali temperaturu, mogli smo ići na ljuljačke. Sve to tako lijepo izgleda na slikama, ali zaista vam nije svejedno. Postoje manje ljuljačke i to je stvarno ugodno, ali velika ljuljačka koju nazivaju „end of the world“ je pomalo strašna. Nakon toga smo krenuli u polja riže. Ona se ne mogu riječima opisati... To je 50 nijansi zelene boje. Tamo smo imali priliku probati čuvenu kavu od izmeta. Bili smo uvjereni da je riječ o mačkama međutim nije, to su neke životinje slične rakunima. Ja se nisam usudila probati kavu, međutim muž je probao i kaže da nikad bolju kavu nije popio.

Već drugi ili treći dan navečer smo dobili neke informacije da bi se mogao zatvoriti aerodrom u Zagrebu. Aerodrom u Dubrovniku se zatvorio i otkazali su nam povratni let Zagreb-Dubrovnik. Ne mogu vam opisati taj osjećaj, na drugom si kraju svijeta gdje se ništa ne događa, nema slučajeva corone, svi ljudi žive normalno, malo je manje turista, a s druge strane svijeta dobivaš informacije o "smaku svijeta". Gledaš sve staje, rastu brojke, zatvaraju se granice, a meni je u glavi kako samo želim doma, dijete mi je doma, nismo trebali nigdje ići, trebali smo i njega voditi s nama i sl. Međutim Qatar ne ukida letove, sve leti normalno i Zagreb će biti otvoren. To me sve malo smirilo i krenuli smo dalje u istraživanje ljepota Balia.

OPET PO HRAMOVIMA

Idući dan krenuli smo s prijateljem Jogisom u novi obilazak hramova. Ulun Danu Beratan, Tanah Lot, Taman Sari... Svaki od tih hramova je poseban. Njihova ljepota se ne može opisati, to se jednostavno mora doživjeti.

Sljedeći dan otišli smo na obližnji otok Nusa Penida. Kada smo stigli uzeli smo motor i krenuli prema kućici. Osim što su svi motori u lošem stanju, nemoguće je voziti tim cestama jer su na rijetkim dijelovima asfaltirane. Voziš se suprotnom stranom nego kod nas, pa je i to u početku malo neobično. Sve su ceste uske i prolaze kroz džunglu, pa su zavoji iz tog razloga nepregledni. Zatim smo se odlučili posjetiti najpoznatiju plažu na Nusi Penidi, Kelingking beach. Došli smo i primijetili kako se većina ljudi fotografira na "Instagram spotu" nakon čega odu. Krenemo tako mi prema dolje niz ogromne skaline, i odjednom se put krene sužavati, skalini nestaju, pojavljuje se drvena ograda, pa ograda od bambusa. Ljudi koji idu prema gore izgledaju kao da ih je pregazio vlak. I onda negdje na pola puta shvatimo zašto. Pa to nije tako blizu kako izgleda i put je sve gori, kamenja, stijene i ograda od bambusa. Ako napraviš jedan krivi korak ili se spotakneš nema te više.

Trebalo nam je oko sat vremena, ali isplatilo se! Ta plaža je stvarno raj na zemlji. Ne znam je li zbog corone ili zbog toga što se teško spustiti, ali na plaži je bilo svega desetak ljudi. Uz to je bilo par lokalnih ljudi koji su imali štand s hranom i pićem. Povratak je bio puno lakši nego spuštanje. Kada smo napokon došli do vrha uživali smo u zalasku sunca. Svakako svima koji budu išli tamo predlažem da se spuste dolje, stvarno vrijedi truda, a i uvijek ti netko pomogne ako kojim slučajem zapneš. Nakon Nuse Penide smo krenuli u Uluwatu.

Hotel je bio u centru grada i cijeli okružen zelenilom kao da je u šumi. Uluwatu je drugačiji od Ubuda, djeluje veće, ali je puno življi grad. Također imaju tradicionalna jela s puno više ribljih, uključujući najbolji sushi koji smo ikad probali. Cijene su kao i u Ubudu, jako jeftine. U Uluwatu smo krenuli u novu avanturu, htjeli smo probati jahanje deva. U blizini poznate plaže Jimbaran, također na plaži, svi koji žele mogu doživjeti to iskustvo. Deve su zapravo jako umiljate i ako im na pravi način pristupiš možeš ih maziti, hraniti, napraviti selfie s njima. Nakon deva smo krenuli na Jimbaran plažu, to nam je bila zadnja destinacija. Zadnjih par dana smo htjeli provesti odmarajući se. Kupanje, sunčanje, dobra hrana, piće i čarobni zalasci sunca. Ta plaža je ogromna, doslovno joj ne vidiš kraj. Sve je prepuno šarenih ležaljki, suncobrana, sve djeluje bezbrižno i opuštajuće. Jedna od stvari koju još treba posjetiti u Uluwatu je Uluwatu tample. Mi smo ga prešetali, međutim imali smo nesreću da nismo mogli gledati plesne i muzičke predstave koje su bile otkazane zbog corone.

NERVOZA PRED ODLAZAK KUĆI

Dva dana prije odlaska kući smo bili nervozni, ja posebno. Nekako sam sve više jedva čekala da sjednemo u avion za doma i da budemo sa sinom. Sjećam se, krenuli smo na plažu na večeru, tik uz more, čak je bila muzika uživo. Sjednemo, naručimo hranu i dobijemo neke informacije i savjet ako možemo da što prije idemo nazad. Preplavila me panika, strah, ne želim više jesti, idemo odmah! Muž u međuvremenu gleda avionske karte ranije, pokušava smiriti situaciju. Nađe let dan prije, ali leti se preko Singapura i još jedne zemlje u kojima je bilo veliko "žarište" corone. Odlučimo ostati i nadati se da se naši letovi neće odgoditi ili otkazati. Dan prije leta otkazuju se letovi prije i poslije našeg, ali i dalje se nadamo najboljem.

Došao je dan povratka doma i panika postaje sve veća. Naravno, kad smo došli na aerodrom ovaj put su mjerili temperaturu. Svi ljudi nose maske i rukavice, neki kao ja čak drže razmak jedni između drugih. Ogromna gužva, stotine ljudi... U avionu sad svi nose maske, svi brišu površine, ruke... Kad smo sletjeli u Dohu, ista slika, svi s maskama, puno manje ljudi na aerodromu nego kada smo dolazili. Avion Doha- Zagreb bio je pun, najviše susjednih državljana jer su u njihovim državama zatvorili sve aerodrome. Kad smo sletjeli u Zagreb predali smo formulare s podacima u slučaju da netko iz aviona ima coronu da nas obavijeste. Po izlasku iz aviona slijedi šok, prazan aerodrom, a uz to saznajemo da je prije par sati ogroman potres pogodio Zagreb. Daju nam papire o pravilima za samoizolaciju i govore nam kako tako moramo provesti 14 dana. Pitaju nas kako ćemo do Dubrovnika i upozoravaju da ne smijemo stajati nigdje. Ali nama ništa to više ne smeta, sve ćemo, samo nek' smo doma napokon.

I eto bez obzira na sve negativne okolnosti, na Bali bih se vratila odmah sutra. Samo ovaj put u pratnji sina. Od sada nigdje  ne idem bez njega. Bali zaista toplo preporučujem svima koji žele nešto naučiti o drugim kulturama. Prije svega onima koji vole ljeto, dobru hranu, zalaske sunca, more, životinje, predivan krajolik i dobre, optimistične i nasmijane ljude.