Do 14. stoljeća nije bilo većih epidemija koje bi ometale nesmetan protok ljudi i roba. Prve velike neprilike donijela je pandemija bubonske i plućne kuge, prenesena iz Azije u Europu krajem godine 1347. Poznata pod nazivom »crna smrt«, brzo je stigla i na dubrovačko područje. Pojava te opasne bolesti ustanovljena je, na današnji dan, 19. siječnja 1348. godine, na otoku Šipanu, a zatim se brzo širi na ostala područja i u sam Grad. Kronika povijesti Dubrovnika Nikole Ragnine govori da se bolest proširila čitavim dubrovačkim područjem i zadržala se sedam mjeseci, iako su se posljedice osjećale još čitave tri godine (Ravančić, 2006.). Ragnina spominje 170 umrlih među vlastelom, više od 300 među imućnim pučanima i više od 1.000 u običnom puku. Te su brojke, ako i nisu posve točne, s obzirom na tadašnje malobrojno stanovništvo Dubrovnika velike i one dobro opisuju dubok dojam koji je pošast ostavila na pamćenje Dubrovčana (Buklijaš, 2002.). Pojava „Crne smrti“ 1348. godine obilježila je srednji vijek, jer se Zapad nikad prije nije suočio s takvom epidemijom, koja je prema nekim procjenama pučanstvo smanjila za dvije trećine,' donosi Radio Dubrovnik u emisiji Gradoplov. 

Izvor: ČASOPIS DUBROVNIK 2002/1-2, ANTUN NIČETIĆ – OTOK LOKRUM – JUČER, DANAS I SUTRA