Konjevrate su neugledno selo na cesti iz Šibenika prema Drnišu, pa opet brojni Hrvati često sa svoje rute skrenu tamo. Razlog je Konoba Vinko, sasvim poseban ugostiteljski objekt koji nudi jela kakva nigdje drugo nećete pronaći.

Na prvu Konoba Vinko ne izgleda spektakularno – restoran je otvoren u prizemlju obiteljske kuće s malom taracom ispred na koju ne može stati previše stolova. Ali vlasnici to ni ne žele. Njima je važna domaća, opuštena atmosfera.

Naravno, pošto smo kraj Drniša počinjemo s pršutom i sirom. Ljubazni konobar koji nas je posluživao, na naše pitanje o nadaleko čuvenom drniškom pršutu, iskren je poput doktora koji priopćava tešku dijagnozu.

-Rijetko što ti je tu pravi drniški pršut. Meso dolazi tko zna odakle, samo se suši na tradicionalni drniški način. Pravog pršuta je jako malo i nije ga lako nabaviti. Sad ćete vidjeti što je pršut – reče i vrati se s ogromnim fetama na pladnju.

I zaista, bijaše to najbolji pršut koji smo probali u životu. Doslovno se topio, čak i bijeli dio, koji mnogima nije najdraži. Pitamo konobara koja je tajna ovog pršuta.

-Njega rade mala obiteljska gospodarstva, koja imaju svega dva, tri praca. Znaju da mi u Konobi Vinko pazimo na kvalitetu, pa ga prodaju nama. Ovakav pršut je nemoguće kupiti, jer ga uopće nema na tržištu – objašnjava nam konobar.

Cijena mu je bečka, oko 600 kuna za kilogram, ali zaista vrijedi. Ni sir nije loš. Nastavljamo s glavnim jelom. Konobar nam objašnjava da oni sva svoja jela rade na stari, skoro zaboravljeni način. Zajedničko im je to da se jela spravljaju satima, bolje rečeno danima.

Tako teleći kotlet točno 12 dana stoji mariniran prije nego li ga kuhari Konobe Vinko ispeku. Ramstek, koji smo mi jeli, i koji je bio, kako bi rekao Tex Willer, „debel kao džon od čizama“, mariniran stoji još duže – čak 20 dana kako bi meso kada se peče bilo što mekše. I zaista je bilo, kako bi rekao Texov pratitelj Kit Carson, „mekano kao buter“. Rijetko gdje u Hrvatskoj, ako igdje se ramstek radi na ovakav način. Podsjeća na najbolje argentinske komade mesa, poput matambrea.

A što tek reći za teleći rižot? Kuha se ni manje, ni više, nego 12 sati dok meso ne postane tanko poput niti. Velika im je poslastica i jetrica u toču s purom, koja se također spravlja satima.

Naravno da je moguće i naručiti jela ispod peke, poput uobičajene janjetine i teletine, ali također se mogu naručiti tuka i pivac. Zanimljivo da im cijena uopće nije manja od teletine i svinjetine, što najbolje govori o kvaliteti tog domaćeg mesa. Mnogi će reći da od domaćeg pivca boljeg mesa nema.

Da je Konoba Vinko zaista sjajno mjesto s odličnim cijenama najbolje govori činjenica da nije nimalo lako pronaći slobodan stol ukoliko ga prije niste rezervirali. Rezervacije su u pravilu nužne, bilo da je riječ o večeri ili ručku.

Konobar nam je kazao da brojni Dubrovčani dolaze u ovaj restoran na proputovanju iz Dubrovnika za Zagreb. Spuste se s autoceste na izlazak Šibenik, dođu u Konjevrate (ni nacionalni park Krka nije daleko), pa poslije starom cestom nastave preko Drniša, Knina, Like i Plitvičkih jezera prema Zagrebu. Ako i vas prilika nanese da posjetite Konobu Vinko, nemojte ju propustiti. Za kraj ćemo vam kazati da smo predjelo, glavno jelo i desert (koji je također bio sjajan) platili 200 kuna po glavi.

Ima li što da ne valja u ovom restoranu? Ima, suncobrani su ružni, a ni bijelu kafu nisu baš najbolje napravili. Ali zato je ovo ostalo za prste polizati.