Piše: Silva Capurso

– Ima ADHD, nemirno je, neposlušno, živo…

I sve dok roditelji uz osmijeh takvu „dijagnozu“ daju svome djetetu, mala je vjerojatnost da je dijete i ima.

Kada se radi o ADHD-u, ozbiljnom, najčešće dijagnosticiranom neuropsihijatrijskom poremećaju kod djece, nestaje osmijeh, a zamjenjuje ga zabrinutost i brojni problemi. ADHD ima oko 5 do 12 posto djece, a dječaci češće razvijaju poremećaj od djevojčica.

Razlikujemo tri tipa: hiperaktivno/impulzivni tip (nemir ruku i/ili nogu, teškoće sjedenja na jednom mjestu, kod mlađe djece nemogućnost čekanja svog reda, nenamjerne ozljede, pretjerano pričanje), nepažljivi tip (zaboravljivost, lako odvlačenje pažnje gubljenje stvari, slaba koncentracija) i kombinirani tip koji je ujedno i najčešći, a manifestira ga šest ili više simptoma nepažnje i isto toliko simptoma hiperaktivnosti, odnosno impulzivnosti.

Dijagnoza u školi

Najčešći razlozi odlaska stručnim službama na procjenu problemi su s učenjem i društvenim funkcioniranjem, prije svega u komunikaciji s vršnjacima. Iako se ADHD počinje manifestirati u predškolskoj dobi, još u vrtiću, najčešće se dijagnosticira tijekom školske dobi kada odgojno obrazovni sustav zbog svoje strukture zahtijeva veću prilagodbu djeteta zadanim pravilima i normama. Upravo u tom razdoblju problemi postaju očiti i teško rješivi u školskom okruženju bez pomoći stručnih službi. Podrška školskog sustava je nedovoljna, pa se osim multidisciplinarnog pristupa preporučuje i intersektorska suradnja škola, vrtića i zdravstvenih ustanova. Cilj je pomoći djetetu i dati podršku roditeljima koje treba osposobiti za provođenje nekih postupaka kod kuće kako bi dijete imalo sličnu podršku i upute u cijelom okruženju.

Liječenje djece s ADHD-om rijetko podrazumijeva farmakoterapiju, a gotovo se uopće ne koristi kod djece predškolske dobi.

Farmakološka terapija djece s ADHD-om provodi se tek ako edukacijsko-rehabilitacijske i psihosocijalne terapijske mjere nisu bile učinkovite, a dijete nije u mogućnosti sudjelovati u odgojno - obrazovnim aktivnostima svakodnevnog života i funkcioniranja. I u tom slučaju farmakoterapija se provodi zajedno s ostalim oblicima liječenja.

Provođenje terapijskih postupaka u radu s djecom s ADHD-om je neophodno. Uz liječnike specijaliste i subspecijaliste – pedijatre, neuropedijatre i dječje psihijatre neophodan je terapijski rad s djetetom i savjetovanje roditelja sa psiholozima, edukacijskim rehabilitatorima i socijalnim pedagozima, a podrazumijeva individualizirani program za svako pojedino dijete.

Funkcioniranje primjereno okruženju

Cilj terapija je prilagoditi dijete obrazovnom sustavu, kao i okruženju u kojem živi i odrasta kako bi ostvarilo svoje optimalne potencijale. Često je to lakše reći nego postići, posebno ako znamo da dijete s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti treba podjednaku podršku zdravstvenog, obrazovnog, socijalnog i obiteljskog okruženja. Pritom bi u donošenje odluka o potpori koja je potrebna djetetu trebalo uključiti i roditelje, a prethodno im pružiti podršku i savjetovanje.

Hiperaktivni poremećaj i poremećaj pažnje pogađaju sva područja dječjeg razvoja, pa su i intervencije koje se provode u radu s djecom usmjerene na njegovo cjelokupno funkcioniranje.

Najčešće provođeni psihoterapijski tretmani podrške su: psihosocijalni tretmani vježbanja društvenih vještina i tehnika promjene ponašanja, bihevioralno-kognitivne terapije, edukacijsko-rehabilitacijski postupci.

U intersektorskoj suradnji preporučuje se suradnja različitih profesija primjenom teoretskih modela koji se povezuju i odabiru ovisno o pojedinačnim slučajevima. U takvom pristupu preporučuju se: modeli osam faza, Leicesterski model interprofesionalne edukacije, biopsihosocijalni model i model sistemske analize.

*Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik Petkom