Doseliti se iz Velike Britanije u Zagorje nakon što si obišao pola svijeta, zvuči otprilike isto kao da se ja sad odlučim preseliti u mongolske stepe, iako bi bilo daleko manje senzacionalno za mongolske medije. Andy Tomlinson je učinio upravo to. Nacrtao se u Zagrebu krajem devedesetih, izguštao ga par godina, skužio da hrvatska metropola postaje sve gora i sredio si vikendicu u Orašju Gornjem. Ubrzo potom kupio si je i stan u Konjščini. Čovjek je u rekordnom roku razvio fetišističku ljubav prema strmim bregima, zelenilu i činjenici da ga lokalno stanovništvo ne gnjavi previše: 'Nekada sam volio Zagreb, sada ga mrzim. Bilo mi je izuzetno što možeš vidjeti Medvednicu s tramvajske stanice u Držićevoj, što ima tramvaje, što su imena ulica napisana u slatkom fontu, što je imao rupe u nogostupu... a onda je došao Bandić i počeo graditi kao lud. Sada Zagreb hoće postati Frankfurt i ne sviđa mi se.'

Andy je u međuvremenu upoznao svoju ljepšu hrvatsku polovicu, kupio si je auto i počeo istraživati okolicu glavnog grada. Instant ljubav – Zagorje: 'Bio sam svugdje i samo su me četiri mjesta oduševila svojom izvanrednom ljepotom. Pustinja Red Rocks u Utahu, pustinja Namib u Africi, područje Mooreland u Velikoj Britaniji i Zagorje u Hrvatskoj. Imam šest kilometara vožnje od vikendice u dolini Orješje Gornje do Konjščine i to mi predstavlja jednu od najljepših vožnja u životu. Usporedivo s vožnjom 'chicken' autobusom u Guatemali.' Zagorje je totalno zamantalo Britanca, užasno mu je egzotično i nakon nekoliko godina što u njemu živi, a kako se čini, tamo će i ostati do uspona na vječne brege.

Nećemo se muljati, u Zagorju se ne zbiva bogznašto, ali Andyju je to gigantski plus. Nekadašnji računalni programer, danas stručnjak za engleski jezik, prevoditelj, lektor mnogih naših udžbenika za engleski, voditelj radionica za učitelje engleskog, poluprofesionalni glumac i saksofonist, pripada karakternoj klasi zadubljenih usamljenika i intelektualno aktivnih promatrača. Skroz mu paše da ga lokalci više manje ostavljaju na miru, a i što bi mu rekli kad je u Zagorju engleski popularan kao i vegetarijanski meni. Čovjek je, naime, uz sav svoj egzotični pedigre i nemesojed, što je u 'izasljemenskom' kraju začudan prehrambeni koncept.

Ništa od toga ne muči Andyja. Njegov jauk i lelek nad Hrvatskom tiču se moždanih vijuga i nisu regionalno uvjetovani. Ukratko, Hrvati su žešći materijalisti s deficitom intelektualnih sklonosti: 'Vi ste epikurejci, jedino do čega vam je stalo su gušti – dobra hrana, dobro vino, dobri prijatelji. U se, na se i poda se. Ne postoji nešto više od toga. Hrvatska nije mjesto gdje ljudi upotrebljavaju svoj um. Vrlo ste antiintelektualna zemlja. Što ne znači da niste obdareni potencijalom, samo ga ne koristite.' Baca Andy nekoliko paralela s Britancima: 'Mislim da je najgora kvaliteta Britanaca sebičnost, a najgora hrvatska nepromišljenost. Hrvati se ne bave samopromocijom kao Britanci, ali nisu ni obazrivi kao oni. Kod vas postoji ozbiljni nedostatak poštovanja jednih za druge. Ne uzimate u obzir potrebe drugih oko sebe, jednostavno radite što vam je volja, svaki za sebe. Zapravo, ono što najviše volim kod vas je što me puštate na miru.'

Hrvatska je formalno država, ali nema društvo. Margaret Thatcher je jednom rekla da društvo ne postoji, prisjeća se Andy i dodaje da je to zapravo trebala reći u Hrvatskoj. To je zemlja od 4,5 milijuna individualaca, nastavlja, koji nemaju nikakav zajednički 'korporativni' identitet. Nemamo izražen osjećaj da smo svi u istim govnima, koji je, priča Englez, vrlo jak u Velikoj Britaniji. Nemamo ni ideju da je smisao života ostvarenje i razvijanje vlastitih potencijala. U Hrvatskoj se stvari svode na osiguravanje dovoljno novca za ugodan život.

Više čitajte na T-portalu.