Dok je u svom pješačkom pohodu prolazio kroz Dubrovnik za Portal Oko objasnio je smisao svoje akcije te otkrio detalje i avanture s putovanja jer ipak u tri tisuće kilometara čovjek može puno toga doživjeti. Njegov cilj je, naglašava Goran Blažević, ukazati na probleme sirijskih izbjeglica koje su često zaboravljene i koje bježe od rata više od pet godina.

- Prvi put sam u Dubrovniku bio 2011. godine, i to biciklom, iz Umaga. Tako su i počela moja putovanja – kaže Goran odmah na početku, i objašnjava kako je išao biciklom do Zagreba, pa svaki put sve dalje i dalje pa je prije šest godina stigao biciklom do Dubrovnika. Trebalo mu je tri dana.

SMISAO PUTOVANJA

Putovanjem se "zarazio" kada se prvi put susreo s hodočasnicima 2010. godine dok je prolazio Španjolskom Putem Svetog Jakova odnosno Camino de Santiago. Inače, objašnjava kako je to je ruta koju prolaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe koja vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova.

Međutim, Blažević navodi kako mu ta destinacija nije dala neke odgovore, jer se na svakih 25 kilometara nudio neki smještaj.

- Nije bilo toliko uzbudljivo – objašnjava Goran, no tamo je sreo ljude koji su hodali prema Jeruzalemu i tako je donio odluku da jednoga dana krene prema „Svetom gradu“.

- Želio sam da to bude moja najveća avantura. Krajem 2011. godine počeo je rat u Siriji. Znao sam koliko gostoprimstvo imaju te države i kako mediji prikazuju samo jednu sliku. Čekao sam dvije godine kraj rata, smirivanje situacije, međutim stvari su samo bivale gore i slike ISIL-a su počele dolaziti do javnosti – prepričao je Goran Blažević koji je zbog ratnih okolnosti i zatvaranja granica odgodio svoje putovanje.

Ipak, najviše ga je dirnulo to što su temelji islama bili narušeni, a posebno ističe kako ga je šokirala reakcija pojedinaca u njegovom društvu.

- Počeo sam gledati stvari izvan mog društva i shvatio da mnogo njih ima strah od tih ljudi, strah od druge kulture koji proizlazi iz neznanja. Oni imaju sliku koji su im mediji plasirali i razumljivo je da tako misle. Zapravo, ako poznajete islam, on nije takav u izvoru. Sigurno postoji ta nekakva sekta koja propagira ekstreme, ali 95% muslimana nije takvo – kazao je Goran odlučivši pratiti izbjegličku rutu, ali u suprotnom smjeru.

Cilj mu je bio jednostavno napraviti akciju, pa je planirao krenuti iz jedne muslimanske zemlje prema Jeruzalemu i kada završi svoje hodočašće vratiti se doma. Tako je odabrao Jordan kao zemlju s najviše izbjeglica i 98 % muslimana.

U Jordanu je bio deset dana, zatim je pošao u Palestinu i ušao u Izrael iz kojega je krenuo za Jeruzalem gdje je hodao pet dana. Kasnije je došao u Cipar avionom, prohodao ga i letio za Tursku gdje je nastavio pješačiti obalom odakle su se kretale izbjeglice. Tako ga je put odveo do Grčke, potom Makedonije u kojoj je napustio izbjegličku rutu i ušao u Albaniju, Crnu Goru i onda Hrvatsku.

- Prava ruta bila bi da sam išao prema Srbiji, zatim u Mađarsku pa preko Slavonije vratio se doma. No, bilo je jako hladno i osobno me više zanimala Albanija – rekao je Goran te posebno istaknuo kako niti jedne neugodnosti nije imao na putovanju, a najljepša sjećanja vežu ga kada su mu ljudi pomagali.

POMOZI PROLAZNIKU

- Iračanin ili Sirijac koji dolazi u Europu dolazi iz nemoći. On putuje u kršćansku Europu i mi mu organiziramo doček. Tako na primjer u Makedoniji umjesto pet eura za vlak do Srbije, platit će 25 eura i još će ga ugurati u vlak kao srdelu! U Hrvatskoj smo bili malo humaniji pa smo besplatno prevozili izbjeglice – ljutito govori Goran Blažević te navodi kako mu kao kršćaninu takav odnos izrazito smeta pa se često sjeti Jordana gdje je svakodnevno dobivao pomoć tako što bi da ljudi ugostili, nahranili, a u trgovinama bi čak imao sve besplatno.

- Nisu ništa tražili za uzvrat - prisjeća se Goran i dodaje kako u Kuranu ima jedan redak koji glasi „Pomozi prolazniku“ osvrnuvši se kako je islam religija koja je nastala u polunomadskome društvu u pustinji.

- Ako ja dolazim do njih i oni meni ne pomognu, puštajući me da idem dalje, ja ću umrijeti. Normalno je i ljudski pomagati ljudima. Bilo je zanimljivo tih desetak dana do Jordana dok sam prolazio pustinjom. Upoznavao sam stranu islama koju možeš vidjeti u Bosni, Albaniji, ali zapravo je nestala – navodi Blažević koji zagovara stav kako bi Europska unija trebala pomagati.

RUKSAK KAO KUĆA

Goran Blažević se prisjeća i teških trenutaka kada je mislio da mu se neće dati više pješačiti, no naglašava kako odustajanje od zadanog cilja nikad nije dolazilo u obzir.

- Slijedio sam svoj cilj u glavi, kad me zima uhvatila između Makedonije i Albanije hodao sam na -20, ostao sam pribran i pustio putu neka me vodi – prisjetio se.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.