PRIVATIZACIJA DUBROVKINJE Evo kako su se (ras)prodavale nekretnine i tko je profitirao

Autor: Maro Marušić
Dubrovkinja Trade je do studenog 2001. godine sveukupno prodala 33 nekretnine

Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, zbog ratnih okolnosti, Dubrovkinji Trade nije bilo lako poslovati. Kako bi se mogle isplaćivati plaće i otpremnine, direktor Dubrovkinje Trade Tomislav Tomaš mora rasprodavati nekretnine. Treba reći da nije on sam sudjelovao u donošenju odluka o prodaji nekretnina, već i Upravni, odnosno Nadzorni odbor s Franom Matušićem kao predsjednikom, te članovima Brankom Bazdanom, Živkom Šimunovićem, Ljubomirom Lučićem te Ivom Ljubišićem.

Do kraja studenog 2001. godine, Dubrovkinja Trade prodala je sveukupno 33 nekretnine za sveukupno 48 milijuna kuna. Zanimljivo, uplate kupaca nisu išle preko računa Dubrovkinje Trade, već preko računa Dubrovačke banke, odakle se prvo banka namirivala zbog dugovanja Dubrovkinje prema njoj. No, i da se htjelo uplaćivati preko računa Dubrovkinje to ne bi bilo moguće, jer je spomenuti račun bi blokiran zbog raznih dugovanja. Dubrovkinja je zbog blokade računa, prema zakonu, bila dužna pokrenuti stečaj, ali to nije učinila, već je nastavila izvršavati financijske transakcije preko svoje tvrtke kćer Dubrovkinja Trade Maloprodaja d.o.o., te već spomenute Dubrovačke banke.

Valja napomenuti da je Dubrovačka banka zbog osiguranja kredita na svim nekretninama Dubrovkinje upisala fiducijarno vlasništvo. Već na prvi pogled u oči upada da su Tomaš i ekipa postizali puno bolje prodajne cijene od njihovog kolege iz Dubrovkinje Nuove Pava Miloglava, iako se radi o sličnim prostorima koji su se prodavali tijekom istih godina. Kao primjer istaknimo vaterpolista Mara Balića koji je 1999. godine kupio poslovni prostor na Gruškoj obali veličine 33 kvadrata za 150 tisuća maraka što je po kvadratu gotovo 5 tisuća maraka. U serijalu o Dubrovkinji Nuovoj pisali smo kako je tržišna cijena jednog kvadrata poslovnih prostora u to vrijeme bila oko dvije tisuće maraka, a Tomaš je, za svaku pohvalu, mnoge nekretnine prodao za znatno veću cijenu od dvije tisuće maraka po kvadratu.

Međutim, dio ih se prodao ispod tržišne cijene. Jedan od onih koji su dobro prošli u trgovini s Dubrovkinjom Trade, bio je poduzetnik Luko Kraljević, Dubrovčanima najpoznatiji kao vlasnik Pupo Cluba. On je 2000. godine kupio oko 400 kvadrata (dio je skladište) bivšeg auto salona Dubrovkinje Trade za 400 tisuća maraka (prodavaonica broj 600). Ovlašteni sudski vještak, koji je prije prodaje nekretnine izrađivao njenu tržišnu cijenu, procijenio ju je na 650 tisuća maraka, odnosno 250 tisuća maraka više nego što je prodana.

Dobro je prošla i tvrtka DB- Kantun vlasnika Iva Brbore koji je 1999. godine kupio 256 kvadrata poslovnog prostora na adresi Iva Vojnovića 100, za 355 tisuća maraka. Sudski vještak je tu nekretninu procijenio na 426 tisuća maraka.

Neloše je prošla i tvrtka Marinkolor Trade d.o.o. koja je 1999. godine kupila dio glavne zgrade u Kasarni veličine 417 kvadrata s parkiralištem od 200 kvadrata za 500 tisuća njemačkih maraka. Sudski vještak je njenu tadašnju vrijednost procijenio na 593 tisuće maraka.

Iz Dubrovkinje Trade u to su se vrijeme više puta pravdali da spomenute nekretnine koje su prodane ispod realne tržišne vrijednosti, nisu mogle biti drugačije prodane, jer nije bilo interesa.

-Više puta smo u medijima oglašavali prodaju tih nekretnina po većim cijenama, ali nije bilo ponuda. Tek kad smo spustili cijenu, uspjeli smo ih prodati – govorili su nadležni ljudi iz Dubrovkinje Trade.

Kontaktirali smo Branka Bazdana i Živka Šimunovića da nam kažu nešto o tim vremenima, ali više-manje, rekli su da je to bilo davno, i da se sada ničega ne sjećaju. Kad se oni već ne sjećaju, mi ćemo ih podsjetiti da su jedan dio posla odradili šlampavo. Naime, od sveukupno prodane 33 nekretnine, sudski vještak radio je procjenu vrijednosti za njih 21, a 12 nekretnina je prodano bez da je ovlaštena osoba procijenjivala realnu tržišnu vrijednost u tom trenutku. Ali kako smo već rekli, bez obzira što trećina nekretnina nije procijenjena, Bazdan, Šimunović, Tomaš i ostali, sveukupno gledajući, postizali su solidne cijene.

Jedna od nekretnina, točnije zemljište u Kasarni koje je pripadalo Dubrovkinji Trade danas je u (su)vlasništvu Krešimira Milanovića, brata premijera Zorana Milanovića o čemu smo već pisali u zasebnom tekstu. Cijena, za koje je zemljište Dubrovkinja tad prodala tvrtki Altos, iznosila je 300 tisuća maraka. Kada je Milanović kasnije kupovao isto to zemljište, cijena se popela na milijun i 750 tisuća eura. Nevjerojatno koliko je cijena narasla u samo 6 godina - od 2001. do 2007. godine.

Dubrovkinja Trade je imala poslovni prostor i u Karlovcu kojeg je također prodala ispod cijene. Kupac je bio karlovački Autobusni kolodvor, a iz Dubrovkinje su tom prilikom kazali kako je taj prostor stradao u ratnim razaranjima i da je to bio jedan od razloga zašto je cijena bila manja. Trebalo je uložiti novca u njegovu obnovu, tvrdili su u Dubrovkinji Trade.

Spomenimo i to da je Dubrovačkoj banci, Dubrovkinja Trade prodala - točnije rečeno s njom prebila dugove – na sveukupno tri nekretnine. One su promijenile vlasnika bez da je raspisan javni natječaj, već se Dubrovačka banka upisala kao njihov vlasnik izravnom pogodbom.

Zgrada Konjušnice na ulazu u Mercante prodana je tvrtki Narodne novine za milijun maraka, također bez javnog natječaja. Iz Dubrovkinje Trade su govorili da po zakonu javnog natječaja nije trebalo ni biti, jer je u to (kratko) vrijeme većinski vlasnik Dubrovkinje Trade bila Dubrovačka banka o čemu smo već pisali. Kasnije je Dubrovačka banka s Fondom za privatizaciju mijenjala dionice, pa je Dubrovkinja Trade opet postala društveno vlasništvo.

Nakon ove velike rasprodaje, dio poslovnica je ipak ostao u vlasništvu Dubrovkinje Trade zbog neriješenih imovinsko-pravnih problema, poput primjerice povrata nacionalizirane imovine. Spomenut ćemo samo neke: zemljište bivšeg Vojnog kupališta, zemljište u Brsečinama pored (polu)otoka Sikirice, zemljište na Bosanci i mnogi poslovni prostori unutar zidina (u Širokoj ulici, poslovni prostor ispod Dominikanskog samostana...)...O njima ćemo više pisat u sljedećim nastavcima.

A sljedeći put ćemo pisat o prodanim poslovnim prostorima u staroj gradskog jezgri koji nisu imali imovinsko-pravnih poteškoća. Najveći broj njih nalazio se na Stradunu. Moći ćete saznati kome su prodani i po kojim cijenama.

comments powered by Disqus