Gdje ćemo s njima, kud ćemo s njima? Mi smo siromašni. Nemamo dovoljno novca. Nemamo ih gdje smjestiti. Goste iz Francuske i Velike Britanije svakako, ali s njima zbilja nemamo kamo. Možda sa sobom donesu neku bolest. Možda budu radili za manji novac no što to mi radimo pa ćemo dobiti otkaze. Možda je sve stvar velike urote. Možda su ti mali Aylani koji jedva čekaju da im netko da koricu kruha i sigurni zagrljaj, daleko od pucnjave, rušenja i protjerivanja, zapravo nekakvi budući bombaši samoubojice, okorjeli ISIL-ovci i možda će nam na kraju oni presuditi. Bolje da svi ti mali Aylani idu negdje drugdje, negdje gdje će im postavljati ograde, graditi zidove, onako kao što veliki dio Hrvata to želi, ako je suditi po komentarima koji se daju pročitati na internetskim portalima ili čuti na ulici i autobusu. Neka more izbaci još pokoje tijelo beživotne sirijske bebe. Jer zašto bismo im pomogli? Nek' im pomognu oni. Nek' im pomognu 'njihovi'.

I upravo u tome leži cijeli problem kad su u pitanju sirijske izbjeglice. Ne budimo licemjerni. Nema tu puno straha. Ne boji se dio Hrvata ni bolesti, ni terorizma jer znaju, duboko u sebi znaju, da mali Aylani koji stižu nisu nikakve prerušenje ubojice. Jednostavno se sve u suštini svodi na jedno – nek' im pomognu 'njihovi'. Ako im 'njihovi' nisu pomogli, zašto bismo im pomagali mi koji smo, eto, 'naši'? I mislimo kako smo svoji na svome. I kako to 'nije naš problem'.

Pa ipak, ne tako davno, dio malih i velikih Hrvata bježao je, baš poput malog Aylana, ka sigurnosti iz pakla rata. Mali čovjek koji radi, stvara i živi ne želi rat. On želi mirno raditi, stvarati i živjeti za sebe i svoju obitelj. Želi živjeti u miru i blagostanju, ne u pucnjavi, ubijanju, protjerivanju, paleži, silovanju i klanju. To možda može željeti jedino netko čija obitelj takvo što neće doživjeti i tko će iz toga izaći bogatiji i moćniji no što je to bio kad je bačena prva granata. Ne tako davno dio Hrvata molio je Europu da ne zatvara oči. Zašto sada, kad smo Europa barem na papiru, dio istih tih Hrvata uporno želi zatvarati oči i ubiti još pokojeg Aylana svojom sebičnošću? Zar itko, tko je prošao strahote rata, može ignorirati nevolju i strahotu nekoga tko prolazi kroz isto?

Kažu, nek' se vrate u svoju zemlju i nek' se bore za svoje domove. Kažu da bi radi primili žene i male Aylane, ali ne i muškarce koji bi trebali ostati i ratovati. Za koga? Da bi oni koji su bili bogati prije rata, nakon njega bili još bogatiji? Da bi oni, koji su se borili, nakon rata većinom živjeli na rubu egzistencije, izgubivši svoje najdraže, svoje obitelji i svoje prijatelje? Mi, Hrvati, to znamo najbolje.

Jednom je netko pametan rekao kako postoji samo jedan kutak svemira koji možemo promijeniti, a to smo mi sami. Ne možemo promijeniti odluke velikih svjetskih sila, ali možemo promijeniti sebe. Ne možemo svijet učiniti onakvim kakvih ga želimo, ali možemo pružiti utjehu i pomoć onima kojima je ona potrebna. Ne kao kršćani, nego kao ljudi. Jer prije nego što se čovjek definira kao katolik, musliman, pravoslavac, židov, agnostik, ateist (ili ga tako društvo definira) treba biti ono što u suštini i jest – treba biti čovjek prema drugom čovjeku. Ionako već za koju godinu bilo tko od nas, na ovaj ili onaj način, može biti mali Aylan pred kojim svijet zatvara oči. I tada ćemo se ponovno zapitati zašto je svijet tako ružno mjesto za život, a tako često zaboravljamo da je svaki mali Aylan koji dolazi zapravo i naša odgovornost.

Ivona Butjer