Kada se zalažete za zauzdavanje tzv. betonizacije obale, osobito sjevernoga Jadrana, mislite li na negativne ekološke posljedice usmjeravanja na turizam? Kako tumačite da su neka turistička središta, poput Dubrovnika, nacionalni parkovi Krka i Plitvice počeli javno razmišljati o ograničavanju broja turista koje će primiti?

– Vaše pitanje ne mora biti zakašnjelo. Hrvatska zbog turizma ima goleme probleme i društvene troškove koje nitko ne spominje. Spominju se samo prihodi. Mi trebamo sagraditi nekoliko centara za zbrinjavanje otpada, smeća koje nam uvelike ostavljaju naši gosti. To je zakonita posljedica preopterećenosti hrvatskog prostora i Jadranskog mora. Zbog toga mislim da turistička taksa ne može ostati na razini od sedam kuna, izjavio je u intervjuu za Novi list. 

Zamislite da svaki gost ostavi po jednu, dvije plastične vrećice, ili plastične čaše. To su milijuni komada. Imamo između 16 i 18 milijuna tona nezbrinutog smeća. Split hoće prebaciti otpad preko Biokova, Rijeka na Marišćinu, a slično razmišlja Dubrovnik. Kamo? Mi mislimo da ćemo smeće prikriti pod zemlju, ali to se ne može riješiti na takav način.

Problem otpada može se riješiti samo promijenjenom kulturom života te drukčijom strukturom proizvodnje i potrošnje. Moramo mijenjati cijeli način proizvodnje života. U suprotnom, ostat ćemo zarobljeni silom izvan nas samih. Stjecajem okolnosti, naime, to je najlakši način da netko dođe do šake novca za preživljavanje.

Na što mislite kada kažete da su troškovi turizma četiri puta veći od prihoda? Na autoceste...?

– Mislim na autoceste, zapaljene šume, na rizično ponašanje stranaca koji u japankama idu na Velebit, Biokovo i slično. Ponajprije, mislim na troškove zbrinjavanja smeća i onečišćenja jadranskog podmorja.

Oko 150 tisuća plovila godišnje prođe Jadranom, ali mi nemamo pravog uvida u posljedice tog silnog prometa. Bojim se da će u hrvatskom priobalju doći u pitanje održivost života. Sjeverni dio Jadrana od zapada do Crikvenice već metastazira. Nestaje flora i fauna. Graditi fiksne kapacitete na sjevernom Jadranu stoga je kratkovidno i nerazumno.

Ribe u moru sve je manje, a plastike sve više. Imam dvije doktorske disertacije o hrvatskom podmorju, koje je zastrašujuće čitati, a kamoli prihvatiti kao stvarnost. Ako se Jadransko more nastavi puniti otpadom kao danas, za 50 godina, ako ne i prije, postat će neupotrebljivo smetlište. Ponavljam, razvoj događaja ide u tom smjeru zbog fizičke preopterećenosti hrvatskog prostora.