Ivan Andrašić rođen je 21. prosinca 1959. u Molvama, gdje je pohađao osnovnu školu, dok je Gimnaziju završio u Đurđevcu. Diplomirao je 1983. na Odsjeku za pegagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od mladenačkih dana posvećen je slikarstvu, prešavši dug i temeljit razvojni put od naivističkih prizora podravskog krajolika, običajnih i rustikalnih uprizorenja, do istančane varijante impresionističkih slika na staklu i posebice u akvarelu. U profinjenoj tonskoj skali, te neponovljivim atmosferskim kretanjima i promjenama, kao i odmaku od naglašene rustikalnosti u korist liričnosti, postaje potpuno zaseban i izniman autor podravske slikarske scene. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća intenzivno se bavi i grafičkim izrazom. Crtež mu je čist, elegantan, kompozicijski razvijen, također izvan ma - nirizma naive. Ostvario je nekoliko grafičkih mapa u suradnji s eminentnim književnim autorima, ističući se posebice kao sinergijski usklađen ilustrator književnih djela. Veoma rano, daleke 1971. započinje izlagati u zemlji i inozemstvu. Do danas je priredio osamdeset samostalnih izložaba, te nekolko stotina skupnih, diljem Europe, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, gdje je boravio na studijskim putovanjima. Danas se mnoge njihove slike nalaze širom svijeta, u galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama. U obiteljskom skladu i kreativnoj atmosferi sudjeluju njihove dvije kćeri, Patricija i Izabela, produžavajući obiteljsku tradiciju plodnog i kreativnog života. Ivan Andrašić član je umjetničko strukovnih udruga DNLUH-a (Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske) i ZSUH-a (Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske).

Zavičaj, naše male atlantide

Ma koliko bili tvarni i opipljivi naši su zavičaji Atlantide, te uvijek iznova ronimo do dna, ne bismo li pronašli kakav obris i oris, puteljak i zavijutak, što vodi do mjesta zakopanog blaga, naših prvih uspomena. Slikar Ivan Andrašić već tri desetljeća kistom oživljava tu atlantiđansku priču, najprije na staklu, u bliskom mu okružju hlebinske škole, a potom u akvarelu, oslobodivši se naiviteta kao ultimativne kategorije. Njegovi su krajobrazi mahom viđeni iza nevremena, kad se ispadala teška pljuštavica i pokidala gusta nebeska mrena, te su boje sinule kao gušteri i gatalinke, baršunaste lucerke, divlji jorgovani u šumi i šaranove ljuske na dravskom sprudu. Čini se da je svoju umješnost slikar učio od hortenzije: u cijelim nizovima akvarelističkih bilješki ljubičasto izbljeđuje do škrobnog plavila i sive sapunaste lužine. Pozornost će mu mahom privući jutra i predvečerja, one rubne i granične ure, kad raspršeno svjetlo vlada nad objektima, preslagujući ih stalno u nove kombinacije...