PUTOPIS Donosimo potpuno drugačiji pogled na Norvešku, licemjernu državu nesretnih alkoholičara

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Norvežani nisu niti malo pametniji, niti sposobniji od Gvineja Bisauanaca, Burkina Fasoanaca, Ekvatorskih Gvinejaca, Kabo Verdežana, Srednjoafričkih Republikanaca, Svetih Kristoforaca i Nevisica ili Hrvata

Prije pola godine UN je objavio globalno izvješće o sreći, kojim se pokušava utvrditi njena razina u 155 zemalja svijeta. Na samom vrhu najsretnijih zemalja smjestila se Norveška, dok je Hrvatska zauzela 77. mjesto.

-Sretne su one zemlje koje imaju zdravu ravnotežu napretka, socijalnog kapitala (razina povjerenja u društvo), povjerenja u vladu i najmanju nejednakost – kazali su ljudi koji su vodili izvješće.

Tijekom mog posjeta Norveškoj, čitavo vrijeme mi je u glavi bila misao da sam u zemlji najveće sreće. Ej, rekao bi Mišo Kovač u onom legendarnom nastupu u Nedjeljom u 2, „poviše ovoga nema više, spojilo se nebo s zemljom“. Nema bolje od Norveške, to je to što se tiče krajnjeg dometa ljudske civilizacije u ovom trenutku, poviše ovoga nema ništa. Plafon plafona.

I zaista, čovjek šetajući Oslom, glavnim gradom najsretnije zemlje svijeta – u kojem se nema što posebno za vidjeti osim parka Vigelund - vidi uredno podšišane grmove, pokupljeno lišće, brojne kontejnere za recikliranje otpada, tete iz vrtića kako na hladni norveški zrak vode dobro obučenu djecu, jer znaju da je boravak vani itekako važan za njihov zdrav i pravilan razvoj… U parkovima Osla lakše ćete pronaći zlato, nego pseću kakicu, a po trgovima postoje uređaji koji mjere čistoću zraka i vode. Ne trebamo ni spominjati da su čestice zraka savršeno čiste.

Opsjednuti su obnovljivim energijama i zaštitom okoliša. Tako ćete na brojnim mjestima vidjeti električne punionice za automobile, a ako ga odlučite kupiti, imat ćete velike porezne olakšice, i to 30 posto manje u odnosu na klasična vozila. U Norveškoj danas ima više od 100 tisuća električnih automobila. Vozila na naftne derivate plaćaju i puno veće cestarine nego električni, a one su u Norveškoj poprilično skupe. Cilj Norveške je da do 2050. godine iz upotrebe izbaci sva vozila na fosilna goriva. Osim toga, bez obzira na poprilično malo sunca u Skandinaviji, barem za naše mediteranske pojmove, nije neobično vidjeti solarne ploče po krovovima kuća.

Sve ovo nabrojano – visoki norveški životni standard, briga za okoliš i opako smanjenje CO2 - bilo bi lijepo i krasno da iza toga ne stoji surova istina – nafta. Norveška, tužno, ali istinito, nije ništa pametnija od Hrvatske, Bosne, Srbije, Čada ili Malija. Jedina razlika u odnosu na nabrojane zemlje je što je Norvešku usralo da na njenom teritoriju pocrkaju milijarde planktona, od čijih mrtvih organizama Norvežani danas lagodno žive prodavajući maglu o svojoj uspješnosti. Crno zlato u Norveškoj otkriveno je 1969. godine, u vrijeme kada je životni standard Norvežana bio 40 posto niži od švedskog ili danskog. Danas Norveška, kao peta izvoznica nafte u svijetu s godišnjom dobiti od oko 40 milijardi dolara, ima bolji standard od obje zemlje.

Dok nafta nije otkrivena, Norvežani su bili jadniji i siromašniji od stanovnika Popova polja. Bježali su glavom bez obzira, pa se danas procjenjuje da u Americi živi više Norvežana nego u Norveškoj, gdje ih ima 5,2 milijuna. Čitava priča o norveškoj sreći i sposobnosti krije samo jednu riječ – nafta.

Ali na stranu sad što im se posrećilo s naftom, nisu oni jedina takva priča u svijetu – meni osobno je luđe njihovo licemjerje. Naime, dobit od nafte, norveška Vlada pohranjuje u Naftni fond, koji je premašio vrijednost od 900 milijardi dolara, te tu lovu ulaže u svjetske kompanije pokušavajući zaraditi još više. Tako norveški Naftni fond ima udjele i u svjetskim korporacijama poput Microsofta, Applea ili Nestlea. Licemjerno je u cijeloj priči što norveški Naftni fond ne želi ulagati u tvrtke koje se bave fosilnim gorivima. Znači, Norveška čitav svoj standard duguje energiji koja zagađuje, a s druge strane je se rješava unutar Norveške, te ne želi ulagati u slične firme po svijetu, što se može protumačiti i kao borba protiv konkurencije. Mislim, pohvalno je što prelaze na električne automobile, ali ujedno i licemjerno do boli – izvozit će oni i dalje naftu u nerazvijene zemlje gdje će se stanovništvo jako teško prebaciti na električna vozila. Norveška vlada, a i građani – oh, kojeg li apsurda - u isto vrijeme žive od fosilnih goriva grozeći ih se.

Licemjerno ponašanje Norveške moglo bi se usporediti s dilerom droge, koji se obogatio od prodavanja heroina, pa je naposljetku otvorio komunu za liječenje ovisnika. Diler, na kraju balade, odlučuje da heroin više neće prodavati u svom kvartu, nego u drugim, nerazvijenim dijelovima grada. A kada zaradi dovoljno novca, nastavit će i dalje prodavati heroin po gradu, ali će liječit đankije iz svog kvarta i tu će prodaja narkotika do 2050. godine biti potpuno izbačena iz šprice i vene. Svaka ti čast na dobrom djelu, norveški dilere, uzore svijeta i idealu sreće za kojim svi narodi svijeta teže!

Eto takav je taj naftni kartel iz Osla – živi od zagađenja drugih dijelova planeta Zemlje, dok u isto vrijeme propagira ekologiju u svom kvartu. Samo nije li taj njihov potez kolosalno glup? Oni, valjda, misle da to što izvoze naftu po svijetu i što propagiraju ekologiju u vlastitoj zemlji, neće na njih imati klimatske posljedice. Pa ako je istina da iza globalnog zatopljenja stoje fosilna goriva, obala Osla uslijed globalnog zagrijavanja mogla bi se potopiti, a dijelom za to će biti zaslužna norveška nafta koju izvoze po svijetu.

Nego vratimo se mi na ono pitanje sreće iz UN-ovog izvješća s početka teksta. Ne znam je li znate za tu priču, ali jednom zgodom bio je Vladimir Šeks u službenom posjetu Norveškoj, a kada se vratio od tamo, požalio se Franju da s domaćinima ništa nije uspio pametno popričati, jer su neprekidno vidjeli bijele miševe u delirijum tremensu.

-Ogromni su to alkoholičari, moj Franjo, raspadaju se. Ako planiraš ikakve ekonomske odnose s Norveškoj, najbolje ti je tamo izvoziti proizvode Badela – bio je stari Šeks itekako u pravu.

Norvežani su se u 20. stoljeću toliko ubijali alkoholom da je ujutro mamurna norveška vlada odlučila da je dosta bauljanja po Oslu i riganja po fjordovima, te da alkohol treba – manje-više zabraniti. Da, dobre ste pročitali. Alkohol je u Norveškoj, ne biste vjerovali, poluzabranjen, jer su Norvežani toliko lokali da je to postao nacionalni problem. Nemoguće ga je kupiti po njihovim Konzumima i Lidlovima, kao da je riječ o amfetaminu. Ne prodaju ni pivo, ni vino, a kamoli što jače. Privatnim trgovinama zabranjena je bilo kakva prodaja alkohola, a nije ga lako naći ni u ugostiteljskim objektima. Živa istina, lakše ćete naći sunce u Norveškoj, nego pivo u restoranu.

Država je ta koja kontrolira prodaju alkohola. Alkohol, po suludo paprenim cijenama, može se isključivo kupiti u trgovinama Vinmonopoleta, firme koja je naravno u državnom vlasništvu, što znači da vikendom ne rade, i da je subotom i nedjeljom lakše doći do alkohola u muslimanskim zemljama, nego u najsretnijoj zemlji svijeta.

Norvežani su toliko sretan narod da imaju jednu predivnu aktivnost. Pošto je tim sretnicima država zabranila alkohol, da ne padnu nisko na ljestvice sreće, dosjetili su se kako je vikendom najbolje isploviti izvan norveških voda, te se tamo na brodu ubijati s C2H5OH. Čitave generacije norveških veseljaka tako petkom isplovljavaju plovilima u nigdje na pučinu kako bi se kupali u alkoholnim parama. Ako do sada niste vjerovali da su Norvežani najsretniji na svijetu, sada, priznajte, u to morate povjerovati. Mrtvi pijani daleko od norveške morske granice pjevaju stare lokalne napjeve o nafti, koja im je omogućila prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu sretnika. Tu staru norvešku tradicijsku pjesmu sastavio je slavni Viking Massimo Savić, a njegovi besmrtni stihovi poeme Benzina idu otprilike ovako.

Ti si moja benzina

Hajde da se volimo

Meni treba kerozina

Budi moje gorivo

Dok avion pun kerozina ubrzava na pisti i odljepljuje se od norveškog tla, razmišljam o tužnoj činjenici planeta Zemlje. Ako je ova licemjerna Norveška bez alkohola i sunca, najsretnija zemlja na svijetu, zaboga, kakve su onda ostale? Norvežani nisu niti malo pametniji, niti sposobniji od Gvineja Bisauanaca, Burkina Fasoanaca, Ekvatorskih Gvinejaca, Kabo Verdežana, Srednjoafričkih Republikanaca, Svetih Kristoforaca i Nevisica ili Hrvata. Jedina razlika između njih i Norvežana je što su ovi potonji našli vrijednu naftu, a ovi prvi bezvrijedne banane. Da smo kojim slučajem mi u Jadranu pronašli naftu, siguran sam, što se tiče bogatstva i životnog standarda sve bi bilo isto kao što je u Norveškoj, jedino bi Hrvati bili manje licemjerni od potomaka John Arnea Riisea i Johna Carewa.

Nas bi, naime, savršeno bolio kurac za električne automobile.

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci