Nije sve tako crno

Ima svjetla na kraju tunela, sad je prilika za širenje naše pozicije, otvorile su se ledine i terace, sad svijetu pomozi, daj mu sadnice, lozu, maslinu, česminu. Ovo borova izgorenih posijeci i prodaj, ceste saniraj...

Govori nam to Boris Violić iz Potomja u vrijeme kad su Pelješac i Pelješčani konačno počinuli malo, umorni od bitke s vatrom. Ne samo on, još je nama domaćih reklo da postoji i slika svjetlija od one katastrofične, crne i spaljene, kakvu ste gledali prethodnih dana. Kao i uvijek u životu, nekoga kiša opere, netko prođe između kapi.

- Ja sam tu najveća žrtva požara, ja sam jedini ostao u vatru! Izgorio bi mi i kuća inače. Misliš da sam ja popižđen jer sam lud, pa šest noći nisam spavao. Ajde, slikaj i pitaj najkraće i gotovo, idem... I novinara mi je više preko glavu po cijeli dan, ne mogu više, izvini ako sam uvredio, nemojte se ljutit...

Isprašio nas je tako onaj Jožef Berkeš, Mađar po nacionalnosti i nadimku, sigurno ste već čuli za njega. Nije ni čudo, čovjeku je izgorjela farma životinja pred Trstenikom: ovce, koze, perad.

Ima i druge štete, zapaljena su mu vozila, alat i slično. Oko njega sve nijanse sive.
Nešto niže cestom je poznata vinarija Miljenka Grgića, starog vinara s kapom francuzicom, kako bi se reklo u Dalmaciji, iako je baskijska u pitanju najčešće.

Do nekidan bijela zgrada u zelenoj borovoj šumi, danas strši, oblizana plamenom, među crnim deblima. Pred njom sjedi upravitelj Krešo Vučković, čija obitelj (supruga i dvoje djece) stanuje iznad pogona. Trenutačno samo borave, jer je i stan izgorio, pa ljudi noće kod prijatelja.

Pucale su i boce i kolone

- Izgorjelo nam je 24 tisuće boca vina, uglavnom plavca malog i nešto pošipa. Butelje su pucale ko lude, a vidiš da su i kamene kolone na kući pucale od vrućine i plamena -kaže Vučković.

Došao ga je vidjeti dr. Leo Gracin sa zagrebačkog Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta. Čovjek je kod Grgića magistrirao i doktorirao na plavcu malom. Znači, doktor vina.

- O, Bože, pa na televiziji i slikama nije izgledalo ovako, kazao je Gracin kad smo ušli u pogon crnih zidova, rastopljenih instalacija i golemih otvora za prozore, sada zakovanih daskom.

- Šta ti je, to je sve kipilo i topilo se, nisi mogo uću unutra. Poslali smo vino iz bačava na analizu pa ćemo vidjeti, za sada je u redu, ali tko zna... - govori konzultant Mario Radić.

- Gasio sam sobe, svoju, dječju, pa trči u Miljenkov stan, totalno mu je izgorio... Valjda ćemo se moć vratit i na spavanje za koji dan. Najvažnije da uspostavimo život i radni prostor. Najprije osjetiš totalni strah, a poslije se ponašaš ko životinja, samo instinkt, priča upravitelj Vučković, još smućen od svega.

Pečeni plavac mali

- Triba li dat ruke, novu berbu triba odradit, pošip će za misec dana - govori dr. Gracin.
- Reko je Miljenko da ćemo obnovit sve, vidit ćemo - kaže Vučković.

- Moramo mu reć da će sad imat raritetno vino – pečeni plavac mali, šali se doktor, od sve muke.
- A da dodamo klinčiće i mirođije, kad je već kuhano, prihvaća crni humor netko drugi, ali Vučkoviću nije još ni do čega.

- Bačve se inače pale iznutra, ali nitko nije predvidio da će ikad bit paljene i izvana... Nadamo se da dim nije probio unutra, dodaje Emil Mehdin iz bolskog Stina vina.

Uspeli smo se cestom iznad Trstenika, gore visoko je Tabor s obeliskom i brončanim reljefom palima u Drugom ratu. Piše: Iz vatre i pepela, iz krvi i suza rađala se...

Dalje se ne vidi, otučeno je. Pravi vidikovac, puca pogled dolje na mjesto, obalu i more. Tu je dobro oparilo.
- Je li kod vas ovo česta pojava?! Nikad nisam uživo vidio ovako nešto, baš mi je strašno. Vatrogasci su ovdje napravili odličan posao, čini mi se, kaže nam u čudu i iskreno dirnut Willi Robertz, Nijemac iz Koelna, koji sJohannom Rotten putuju motorima, sve skupa 5000 kilometara od kuće i natrag, sve za 14 dana. U Njemačkoj pije pivsku medicinu, a ovdje malo promijeni “terapiju”, hvala bogu da je “apoteka” na svakom koraku.

Usput rečeno, mnogi turisti u prolazu stanu pa snimaju malo kič-slije sebe i zalaska sunca u pozadini, pa malo crnu šumu, isto za uspomenu, i voze dalje, kao da ih se to sve previše i ne tiče.

Nekih se i ticalo, pa su priskakali gasiteljima u pomoć, boreći se s vatrom, kako su nam svjedočili sugovornici. A neki se furešti, bome, nisu izborili sa strahom, pa su nestali glavom bez obzira. Nema veze, zamijenila ih je u subotu cijela vojska novih turista.

Ma sve je O.K., svega ima

- Vi napišite da je sve ekstra. Može li se vozit cestom, ima li za jest i pit, ima li struje, ima li turista?! Ima! Vi pišite veselo, a ne ko ovi drugi – sve crno, govori nam Baldo Kangjera, mladi vinar i vinogradar iz Donje Bande, njegovi su poznati Zicada i Qvarat.

- Ako ne udreš po’ članka protiv bora, za k... si dolazio, dobacuje Boris Mrgudić, još jedan iz mlade ekipe, čija je uzdanica Postup Mare. Kraj bora ništa ne raste, a kad se zapali - šiške lete okolo i pale dalje.

- Zove mene jedan novinar dubrovački, a ja u ludilu. Pita on mene, sve pomalo i lagano, da kad je ono počelo gorit u Ponikvama, u koliko sati? Ja govorim, drama je ođe, kuće gore, proguglaj malo sam, nemam ti vremena sad, a on meni vraća: neka, neka, ali treba mi malo kronologije..., prepričava nam Goran Cvjetinović, glasnogovornik županijskog Stožera za zaštitu i spašavanje, dok sjedimo malo s mladom ekipom pred Peninsulom u Donjoj Bandi.

Evo ti i Bosanca Amira Beširevića, iz Saraj’va stigo. Dosad ga je policija dvaput upisala, pa, hajde, možemo i mi.
- Vi tu cugate i zajebavate se. Kad je kod nas bio rat, mi smo bili dobro napeti, a vi – ništa, govori Amir.
- Palo ti malo pepela po BMW-u i odma problemi - zeza ga Baldo.

- Moji gosti su pobjegli na kraj Pelješca, u Lovište, ubacuje se Pero Poljanić, službeni umjetnik i skoro akademski slikar, s dreadlocksima na glavi, ko Bob Marley.

Njegove su one dramatične noćne fotografije požara koje ste sigurno gledali po portalima prethodnih dana.
A Mrgudićevi nisu ni došli – Rusi mu otkazali već dogovoren dolazak, mobitelom iz Makarske.

Ta skupina mladih, baš ovi s kojima sada sjedimo, zatvorila je bila vinoteku i otišla pomagati gasiteljima.

Scena ko u Mordoru

- Bila je scena ko u Mordoru, noć obasjana plamenom, kad je gorilo na Taboru, govori Pero, a Baldo dodaje da su prijatelji s Korčule vidjeli požar prije nego oni u Donjoj Bandi.

- Tu prvu noć je bio kaos, nisi znao ni tko pije ni tko plaća, ali brzo se to onda sve organiziralo - kaže Mrgudić.
- Bili smo u Pijavičinu, branili selo, ponijeli pumpe, alate i ostalo. Bilo je zeznuto, ali ipak ne toliko koliko se prikazivalo - govore momci.

- Ma, nismo samo mi gasili, glupo nan se sad slikavat, trebalo bi sve gasitelje skupit pa učiniti jednu milenijsku sliku - kaže Poljanić...

- Nemoj, molin te, još će narod reć da smo mi pripalili da sad možemo glumit manekene gasitelje po novinama - dodaje Baldo.

Pravu dramu proživljavao je tih dana Ante Pinčević u Zabrđu. U baštini mu je izgorjelo 28 košnica sa pčelama, a pred kućom su mu još 103. Čovjeku gotovo da suze idu.

- Puno ih se pogušilo u dimu. Evo, ove što su preživjele ništa drugo ne rade nego nego iznose mrtve. Čiste košnice. Dao sam im malo prihrane, ne znam kolko ih je ostalo i šta ću sad s njima. Okolo je sva priroda uništena, a one od prirode žive, njihov radijus kretanja je oko tri kilometra.

Moram pitat stručnjake. Nije to lako, svaki dan im rečem dobro jutro i laku noć. Histerične su bile, da ste vidjeli, skupe se sve oko matice, brane je, ali je pritom i uduše. Košnica ostane bez gazdarice i ako druge nemaju dovoljno snage za novu maticu – gotove su, kaže Pinčević.

Po košnici je imao 15-20 kilograma meda i da još pčelama za hranu ostane. Izgorjelo mu je 180 od 200 maslina i 5-6 tisuća čokota, magazin do kuće, dvije motorne pumpe, motor s četiri kotača...

Gorjelo je i prije

- Gorilo je meni i 1983. ili četvrte, ali tada sam imo 20 godina i imo se čemu nadat, a sad mi je 60, za koga ću obnavljat, ko će se više ođe vratit živit od mladih. Osto starac i postelja, da imaš đe leć - govori Pinčević.
- Kako je vjetar činio, činio okolo, tako je i vatra išla. Kuća do nas je izgorjela, bili smo u okruženju. Kad sam ja pošla na poso, bio je požar daleko. Poslije zove on mene mobitelom i govori: gotov sam, sve je gotovo, prepala sam se sva - govori nam Antina supruga Nita.

- Dim je bio, čovječe, nisi gledat mogo. Ne vide ni kanaderi, pa ih navodi kako znaš, kad baci vodu, gledaj đe je pala i uštimavaj za iduće bacanje - prisjeća se Pinčević.

Čudeći se govori kako je dubrovački župan obećao 200 tisuća interventnih kuna pomoći.
- Pa samo vode se popilo toliko! Trebaju oni odma tražit pomoć od EU-a, jedino otole se može nešto - kaže Pinčević.

Stradavale su u vatri i divlje životinje. Među njima i mufloni, kako nam govori Ivan Bokšić, predsjednik lovačke udruge “Muflon” iz Potomja:

- Izgorilo je 25 posto lovišta i oko 70 posto najboljeg staništa muflonske divljači. Sigurno je izgorilo i nešto muflona, ne znamo još koliko, spremamo se otić vidit. Našli smo i jedno prase, rovilo je zemlju i glava mu je ostala cijela u zemlji, ono drugo sve izgorjelo. Inače prase pobjegne, a muflon ti je ko ovca, stoji đe se već nađe, ne snalazi se uopće - govori Bokšić.

Dingač kao juha

- Evo, vidiš, ođe su mi bila četri kučka svezana, ja zaboravio na njih. U zadnji čas smo ih spasili, inače bi ostali samo zubi od njih. Što ću, nisam znao đe udaram. Ja gore u Pijavičinom spašavam vinariju i kuću, da nije bilo kanadera otišle bi, a vatrogasci me zovu da ođe u Dingaču evakuiram goste. Gosti mi pobjegli..., prisjeća se Igor Skaramuča iz poznate vinarske i vinogradarske obitelji.

S njim i Bokišićem smo kroz tunel Dingač izašli na najpoznatiju lokaciju plavca malog na Pelješcu. Tu Skaramuča ima 150.000 loza, a požar mu je odnio 7-8 tisuća mladih.

- Ko da si ih brenerom spalio... Da je vjetar nastavio puhat od Trstenika, cijeli Dingač bi planuo. Srećom, pa nije - govore Skaramuča i Bokšić.

Srećom, mislimo i mi, dok se terencem vozimo među terasastim južnim vinogradima. Tu slador bude 21, 22 ili 23, a dingač opojan i gust, da ga žlicom možeš piti. Kao krepku juhu, piše Slobodna Dalmacija.