Žurimo na trajekt u Prapratno, jer ako ga ne uhvatimo, propala nam je reportaža. Ne voze baš nešto frekventno – vikendom četiri puta dnevno, a radnim danom pet. Ali nemaju ni kome, korona kriza je u punom jeku. Automobilima je ispunjena trećina trajekta. Ima nešto slovenskih, austrijskih, njemačkih i čeških registracija. Većinom su to obitelji s djecom, jer Mljet nikad nije bio neka destinacija za zabavu.

Brod para more prema Sobri, a oko njega igraju se dupini. Šta je ovo s morskom faunom? Na Copacabani morski pas, kitovi od Lokruma do Pelješca, a dupini se mogu vidjeti svakodnevno. Nije svako zlo za zlo. Nema turističkih plovila, ali zato priroda gušta.

Mir je i u Sobri  - ne rade suvenirnice, nema ni onih nadaleko poznatih kabrioleta koji se mogu iznajmiti za điratu po otoku. Idemo do Nacionalnog parka vidjeti ima li tamo života. Već putem znamo da će biti pusto, jer su auta rijetka na cesti kao sredozemne medvjedice. I nismo se prevarili. Na Jezerima pokoji turist, tišinu samo narušavaju cvrčci. Tu ti tamo pokoji optimist nudi najam bicikli. Iako prometa nema cijene ne padaju. Najam bicikle od 3 do 6 sati dođe 180 kuna.

Ponuda i potražnja

Čitam život slušamo o famoznom zakonu ponude i potražnje, odnosno formiranju cijene. Što je potražnja veća, cijena raste i obratno. No na Mljetu taj bazični ekonomski zakon ne vrijedi. Iako nema potražnje, cijene su i dalje astronomske. U restoranu Mali raj na Velikom jezeru boca vode od litre i pol dođe nevjerojatnih 30 kuna. Prema ovoj cifri smiješno izgledaju oni računi kafe i sokova sa Straduna koji se svako ljeto iznova pojavljuju u hrvatskim medijima.

Idemo sad do Pomene. Na ulasku u valu ne znamo je li lijepo ili ne. Mrtva je bonaca, zrake sunce prelijevaju se na kristalno bistrom moru, galebi grakću, ali drugog života baš i nema. Prekrasni kafić ispred Hotela Odisej uopće nije otvorio vrata. To možda najbolje govori o sezoni na Mljetu. Pokoji kupač uživa na ležaljci, dio ugostiteljskih objekata radi, kao i suvenirnica, ali mnogi su zatvoreni.

I na drugoj strani vale gdje su načićkani restorani, koji su inače u ovo vrijeme prepuni nautičara, zjape prazni. Svega tri jedrilice i jedan katamaran odmaraju na muringu. Prošle godine krajem lipnja bilo je nemoguće vezati se bez rezervacije, a ove godine usamljeni nautičari mogu birati gdje će. S jedne strane je to lijepo, imaš brojne vale za sebe, ali opet fali onaj šušur i muving.

Mrvice

-Otvorili smo restoran prije tri dana – priča nam djelatnik – ali ni sada nema nešto posla. Odradimo pet, šest večera, to je sve. Iako su cijene chartera drastično spuštene ove sezone, nema toliko nautičara. Vjerojatno je problem u letovima kojih nema, nije lako autom doći do marina u Komolcu i Slanom. Od ove sezone vjerojatno neće biti ništa. Preživjet ćemo ju nekako, samo je veliko pitanje što će biti iduće. Ja bih bio prezadovoljan kada bi bilo 50 posto u odnosu na lanjsku. Ako dogodine sezona bude loša onda smo svi u banani.

Cijene u ovom restoranu nisu rasle, ali nisu se ni spuštale. Coca-cola 20 kuna, biftek 150, zubatac 350… Nastavljamo prema Polačama, gdje je situacija još gora nego u Pomeni. Tamo je vezano još manje nautičara, restorani i murinzi su prazni. Nema kapi vjetra, ali svejedno nitko ni sidro nije bacio. Samo pokoja luksuzna jahta od kojih domaći nemaju prevelike koristi.

Možda je u Prožuri bolje, ipak je to vala broj jedan po ljepoti na cijelom Mljetu. Spuštamo se cestom i pogled nam sve govori. Bove su slabo ispunjene, svega pet, šest brodova odmara u idili. Odlazimo do Marijine konobe koja među nautičarima slovi kao mjesto koje se mora posjetiti. Začudo radi, ali nema nikoga. Na muringu pred konobom vezan je samo jedan Prestige, možda će oni kasnije na večeru, ali sve su to mrvice.

Nije svako zlo za zlo

Zanimljivo da su brojni zaposlenici s kojima smo došli u kontakt bili jako ljubazni i dobre volje. Pošto ih sezona nije ubila, nema stresa, opušteni su, iako sa strepnjom gledaju na 2021. godinu. Ova će se preživjet, nije ni loše imati ljeto za sebe, da je sve sporo i polako, samo u zraku ostaje visjeti upitnik nad sljedećom godinom.

Kako god bilo, nije nam ova korona loše došla. Trebamo svi stati, usporiti se, jer da se onako nastavilo brzo bismo uništili sve ono zbog čega gosti dolaze. Mljet je i dalje prekrasan, ali svake godine njegove idilične vale nagrđuju novi betonski mastodonti. Od Saplunare preko Prožure, pa do Polača i Pomene niču spomenici ljudskoj pohlepi čiji je jedini cilj imati što više katova i što brže okrenuti lovu. Za estetiku ne mare, a Mljet je (bio) sinonim upravo za sklad prirode i kamenih kuća.

Ako se osvijestimo, na koronu ćemo gledati kao na nešto najbolje što nam se moglo dogoditi. Samo bojimo se kad se sve vrati na staro da ćemo brzo zaboraviti ovu sezonu.

Maro Marušić