INTERVJU S KINESKINJOM U DUBROVNIKU Nigdje ljudi ne znaju uživati u životu kao ovdje

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Guizhi Zhu je Kineskinja koja živi u Dubrovniku. U našem gradu je već dvije godine te radi kao nastavnica kineskog jezika na Konfucijevom institutu. Za Dubrovački dnevnik iznijela je svoje dojmove o Gradu, a kazala je nešto i o kulturološkim razlikama s kojima se susrela po dolasku iz Kine.

Razgovarala: Julia Mačinković

Kako je počela vaša avantura zvana Dubrovnik? Kako ste došli u Hrvatsku?

Kineska vlada raspisala je natječaj za učitelje kineskog jezika u inozemstvu i ja sam se prijavila. U početku sam predavala u Sloveniji, u Ljubljani, a kasnije su me pitali bi li se htjela prebaciti u Hrvatsku. Naša vlada surađuje sa Sveučilištem u Zagrebu te sam preko njihovog Konfucijevog instituta stigla ovdje u Dubrovnik. Inače, naše radno mjesto ne ovisi isključivo o nama. U ugovoru smo potpisali da Vlada ima pravo promijeniti naše mjesto rada po potrebama. Ali ja sam evo već dvije godine ovdje.

Kad ste stigli, koje su najveće razlike koje ste uočili između Kine i Hrvatske?

Odmah na prvu, razlika je zaista bilo puno. Svakako ono što sam prvo primjetila su bile te kulurološke razlike. S vremenom sam se navikla, no ono što i dalje ne mogu preboljeti je ta razlika u prehrani. Jednostavno se ne mogu naviknuti na vašu hranu i sve kuham sama. Vi u Hrvatskoj imate naviku jesti kruh s apsolutno svime. Ja ne mogu zamijeniti rižu kruhom i svaki dan je kuham.

Postoji li razlika u ljudima, mentalitetu?

Itekako. Ljudi ovdje su jako dragi, puno otvoreniji od Kineza. Kad sam stigla ovdje iznenadila sam se kojom lakoćom ljudi komuniciraju sa mnom, pogotovo mladi ljudi čiji je engleski zaista izvrstan. Sa starijim generacijama je malo teže zbog te jezične barijere, ali uspijevam se sporazumjeti baš zbog obostrane želje za razgovorom.

Goran Mratinović

Jeste li uspjeli uhvatiti koju hrvatsku riječ? Kakav vam je naš jezik?

Hrvatski jezik ima jako lagan izgovor, ali gramatika mi je iznimno teška pa ga je teško naučiti kako treba. Po meni, ako netko želi naučiti standardni, književni hrvatski jezik,mora imati učitelja koji će s njim raditi svakodnevno i intenzivno. Ja sam ovdje učila ovaj razgovorni jezik, jezik svakodnevne komunikacije. Uhvatila sam neke fraze. Nisam sigurna je li to najbolji način za uhvatiti novi jezik, ali trudim se. Ja sam inače malo prestroga sama prema sebi pa ukoliko nisam sigurna da ću nešto točno reći, radije prešutim ili komuniciram na engleskom. Doduše, kad  slušam ljude koji pričaju hrvatski, dosta toga razumijem.

S druge strane, tu su vaši učenici koje morate naučiti svom jeziku. Kakvi su oni? Kako izgledaju predavanja?

Kao što sam rekla, s mladim ljudima ovdje je lako komunicirati, također, ne predajem jezik djeci koju bi možda trebalo disciplinirati, već mladim ljudima iznad 18 godina. Tehnički gledano, ja bih njih trebala „samo“  naučiti kineski. Ipak, najveći problem je kako ih motivirati, kako ih potaknuti da pričaju bez forsiranja. Možda je to i do grupe u kojoj su mi ove godine većinom djevojke. Lani sam imala nekoliko muških učenika koji su podizali atmosferu. Ipak, ovdje mogu povući paralelu sa situacijom u Kini. Mislim da je to do pojedniačnih karaktera, neki od nas su povučeniji, neki razgovorljiviji.

Koliko ste u ove dvije godine uspjeli upoznati Hrvatsku? Mislite li da je Dubrovnik drugačiji od ostatka države?

Istina, putovala sam, i to ponajviše zahvaljujući svojim prijateljima u stolno-teniskom klubu Libertas Marinkolor gdje rekreativno treniram stolni tenis. Hrvatska u cjelosti je zaista prekrasna zemlja, no Dubrovnik je nešto posebno, u svakom smislu. Možda je upravo ova ljepota potpomogla činjenici da ljudi ovdje znaju uživati u životu više nego igdje drugdje. Ljudi ovdje uvijek imaju vremena za uživanje u šalici kave, jednostavno su opušteni.

Goran Mratinović

Dubrovčanima se često zamjera da su navodno ekskluzivni. Mislite li da je to istina? Jeste li osjetili da vas ljudi gledaju drugačije jer niste odavde?

Pa da, ali mislim da je to nekako normalno. Evo, ispričat ću jedan primjer. Prije par mjeseci sam se vozila u gotovo praznom autobusu. Iza mene je ušla djevojčica koja je, usprkos tome što je ostatak autobusa bio prazan, odlučila sjesti kraj mene. Neprestano me promatrala, rekla bih da je zurila u mene. Nakon nekoliko minuta sam je pitala zašto me promatra. Odgovorila mi je da nikad nije vidjela nekog poput mene i da sam prekrasna. Dakle, odgovor na tvoje pitanje je da, osjećam da me ljudi gledaju malo drugačije, ali opet, osjećam se predivno u ovom gradu.

Osim Hrvatske, proputovali ste dosta europskih zemalja. Koja vam je zapela za oko najviše?

Svakako Njemačka. To je zemlja u kojoj sve ima nekakav svoj red. Osim nevjerojatnih pejzaža, sve je čisto i organizirano što mi se zaista svidjelo.

Spomenuli ste STK Libertas, gdje ste upoznali dosta ljudi i s kojima ste putovali. Koliko ste prijatelja stekli u Dubrovniku?

Mislim da se moja prijateljstva nekako ovdje dijele u dvije skupine. Jednu čine moji učenici, druga je ova, nazovimo je privatna skupina. Uvijek pokušavam doprijeti do svojih učenika, ali naravno sve do neke granice. Smatram da, dok su polaznici mog tečaja, s njima ne mogu ostvariti toliko jaka prijateljstva kao s ljudima koje viđam privatno. U ovoj drugoj skupini su svakako ljudi iz kluba, ali i moji prijatelji iz Kine.

Goran Mratinović

Koliko je ukupno Kineza u Dubrovniku?

Skupa sa mnom, ukupno nas je 6. Moram priznati da sam s njima najviše povezana, najbolje se razumijemo i dijelimo eventualne probleme. To je jednostavno tako, mi, gdje god da dođemo, nađemo se.

Koji su vaši planovi za budućnost?

Moji planovi nekako ipak ovise o mom poslu. Tu ne mogu biti konkretna.

Biste li željeli ostati u Dubrovniku?

Itekako! Ovo je grad koji me jednostavno očarao i za koji ću uvijek imati samo riječi hvale. To vam mogu potvrditi svi koji me poznaju u Kini. Koliko god da me nekad hvata nostalgija za mojim gradom, toliko mi i Dubrovnik počne nedostajati kad pođem u Kinu.

comments powered by Disqus

Popularni Članci