Vidjeli smo čestitke na stranicama Kluba 65+, sprema se mirovina? 

Nije još tu, ali definitivno 7. svibnja odlazim u mirovinu, poklopilo se, na moj rođendan. Marko Grgurević s početkom od 8. svibnja preuzima dužnost. Inače je praksa u Hrvatskom Crvenom križu da osim mjesnog odbora, odnosno lokalnog, općinskog ili gradskog, koji izabere ravnatelja, on mora dobiti i prethodnu suglasnost Hrvatskog Crvenog križa. Tako da je Marko bio gore na razgovoru, potvrđeno je sve, papirologija je sređena. Moj kolega Marko je inače dugogodišnji volonter Crvenog križa, a sad će i preuzeti mjesto ravnatelja. 

Velika je to promjena u životu, koliko ste godina posvetili dubrovačkom Crvenom križu? 

U Crvenom križu zapravo i nisam toliko puno godina gledajući moj cijeli radni vijek. 13 godina sam proveo na mjestu ravnatelja, dakle malo više od tri mandata. U svakom slučaju je to ostavilo traga na moj život, što se tiče posla, nekih emocija koje sam doživio, ali i prijateljstava, upoznavanja kolega… Crveni križ je jedna velika obitelj, imamo 132 društva, što županijska, općinska, gradska. Tako da je pokrivena cijela Hrvatska i u bilo kojem gradu, ne samo većem, već i u manjim gradovima i općinama, imam kolege s posla. To je jedna velika prednost i velika korist. 

- 2014. pomoć iz Dubrovnika stigla je u Gunju i Rajevo selo - 

Koliko se naš ogranak Crvenog križa mijenjao kroz tih 13 godina, nije to baš kratak period?  

Promijenio se. Budući da sam prije ovog posla radio 20-tak godina u Dubrovkinji, pa imao svoju privatnu firmu, knjižaru u Gradu, imao sam nekog iskustva kad sam došao na ovaj posao. Malo sam htio promijeniti stvari, budući da sam u svim svojim poslovima volio inovacije, nešto novo. Neki stereotipi i svakodnevne užance pođu u vrstu dosade, pa se čovjek zasiti, pa mu je posao težak, pa kuka kako ne može naći zadovoljstvo u njemu. Htio sam Crveni križ malo otvoriti, budući da je on tada svakako radio one osnovne stvari što se tiče darivanja krvi, pomoći socijalno ugroženim obiteljima, donacija u odjeći i obući, imao je spasilačku službu. Čitajući naš Statut i Statut Hrvatskog Crvenog križa, vidio sam da ima puno širih mogućnosti. Postoji 25 djelatnosti koje možemo obavljati. Tako da je to velika mogućnost i veliki izbor za bilo kakvu aktivnost. Pokrenuo sam neke stvari koje nisu bile pokrenute. U razgovorima sa svojim kolegama i posjetima ostalim društvima,  taj se posao širio i razvijao. Na primjer, spomenuli ste Klub 65+, na mom drugom susretu ravnatelja, koji imamo svake godine, u Opatiji sam vidio njihov klub, kako lijepo funkcionira, kako se ljudi druže, kako fantastično tamo rade. I to je klub koji nije otvoren samo zato da bi starija generacija provodila vrijeme kartajući, čitajući novine, pretresajući politiku i kundurarije. Otvorio sam klub, ima mu sad već 11 godina, i otpočetka je jedna kreativna „butiga“. Sad imamo nekih 15 radionica, ljudi su prije pandemije više sudjelovali, a ona je sve nekako poremetila, cijeli naš socijalni, ekonomski, zdravstveni život. U početku smo imali 250 članova u onom malom prostoru od 60 kvadrata. Iza pandemije broj se prorijedio, sad imamo 60-ak aktivnih članova koji dolaze na radionice, druže se, kreativno provode svoje vrijeme. Pronalaze neki smisao i imaju vremena za stvari koje možda nisu mogli obavljati dok su radili i imali obitelj na brizi. Sad su slobodni i njihova kreativnost dolazi do izražaja. Ljudi su jako zadovoljni. Neke od najpopularnijih radionica su recitatorska, kreativne radionice, izrada nakita, pokrenuta je radionica kukičanja i pletenja, a dolaze i mlađi ljudi! Izuzetno su popularne fizioterapeutske i fitness vježbe, nordijsko hodanje. Tu su i zajedničke proslave rođendana koje se na kraju mjeseca odigravaju u našem prostoru. Jako mi je drago zbog toga, to mi je jako bitan projekt, koji je bio sufinanciran, a sad nažalost stopiran od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike jer su prepoznali da je to zaista pravi projekt, a ne samo, kao što sam rekao, provođenje vremena u neobaveznom razgovoru i kartanju, već se ljudi pronalaze. I mene čeka mjesto! 

Znači pridružit ćete se Klubu? 

Rado! Već imam ideje za neke nove radionice, pa ću pozvati sve moje prijatelje i sve zainteresirane u Klub 65+ da se ponovno družimo. Ideja mi je da igramo karte, ali isključivo treseta, briškula, skopa, skopun, sve igre koje su se prije igrale. Organizirali bismo neke turnire i druženja. Namjera nam je, ako nađemo nekoga – ovim putem ako netko čita i zainteresiran je, neka se javi – tko ima iskustva u sviranju gitare. Ima već njih četiri, pet kojima je to bila davna želja. Vole društvo, vole zapjevati, pa zašto ne bi pod „stare“ dane naučili svirati gitaru? 

Vidljivo je da nećete raskinuti veze s Crvenim križem. 

Ostat ću svakako njegov dio. Kako je Marko izabran za ravnatelja, nedjeljiva je to uloga s onima u različitim tijelima Crvenog križa, kao što su Odbor i Skupština. Marko je bio član Skupštine, pa su me već izabrali za njegovog nasljednika. Uvijek se kaže: jednom „Crvenokrižaš“, uvijek „Crvenokrižaš“! Meni je ovaj posao donio puno radosti, puno zadovoljstva. Ne vidim se van Crvenog križa. Dosta mojih prijatelja i poznanika kada pođu iz neke firme gdje su radili, ponašaju se kao da nikad tu nisu provodili vrijeme. A ja se u 13 godina niti jedno jutro nisam probudio s glavoboljom jer moram ići na posao i jer me čekaju neke stvari. Jedino sam s brigama išao, ali nije to bilo nikakvo nezadovoljstvo. Jer Crveni križ je takva organizacija, koja djeluje u svim uvjetima, osobito kad se radi o nekim katastrofama, bilo prirodnim, zdravstvenim… U moje vrijeme imali smo više velikih kriza. Prva je bila poplava u Gunji, pa izbjeglička kriza koja je zaobišla Dubrovnik, odigravala se u Slavoniji, gdje smo išli pomagati kolegama, pa je došla pandemija, pa izbjeglička ukrajinska kriza. Na sve smo spremni i odgovaramo! Mogu reći da imam dobru ekipu ljudi, kad sam počeo raditi bilo ih je samo dvoje, sa mnom tri. I gospođa Pave i Drage ostavile su veliki trag u Crvenom križu i otišle u zasluženu mirovinu. Sad nas ima 11, jedan nogometni tim, svatko ima svoje dužnosti. Međutim, uvijek u ugovoru s djelatnicima uz opis radnog mjesta stoji kraju rečenica „i po potrebi posla“. Tako da mi, po potrebi posla, radimo svi sve. 

- Dubrovački Crveni križ pomagao je 2015. u radu s izbjeglicama u Slavoniji -

A potreba ne zna ni za granice grada i županije. 

Nema nikakvih granica, pa ni u poslu. Održao se Dumotion, svi smo bili na njemu. Tako se po nekim akcijama koje su nam obavezne i zacrtane u kalendaru pripremaju i godišnji odmori. Bitna je kolegijalnost, empatičnost, humanost. Ne može svatko raditi u svakoj firmi. Ne može svatko biti bolničar, konobar… Osobito gdje imate kontakta s ljudima i gdje ljudima pružate neku uslugu, primjerice u domovima za starije, centrima za socijalnu skrb. Tu mora postojati empatija! Ako je čovjek nezadovoljan, osjeća to kao neku obavezu, visi mu nad glavom, boli ga želudac poslije posla – pa neka promijeni posao. Nije valjda u Dubrovniku problem naći posao. Ne može se raditi posao koji ne voliš, a osobito u humanim organizacijama. U Crvenom križu nisam upoznao od svojih kolega ravnatelja nekoga tko nema tu crtu, tu notu. Mi smo inače vrlo solidarni. U našoj županiji postoji četiri društva: Dubrovnik, Korčuli, Metković i Ploče. Skoro na svakodnevnoj bazi komuniciramo, a u slučaju bilo kakve potrebe uskačemo jedni drugima. To je onda pravi posao. Zato Crveni križ štima i radi, jer je tako organiziran – da svatko svakome pomaže. 

Danas često možemo čuti kako ljudima nedostaje empatije, kakav je odaziv što se tiče volontera?  

Više sam puta naglašavao, pa ću i ovom prilikom, u moje doba nije postojala riječ „volonter“. Mi smo svi jedni drugima pomagali, počevši od nas sličnih godišta i uzrasta, preko starijih osoba. Danas kad uđete u autobus, svi mladi sjede, ukrcaju se u Mokošici, stave slušalice u uši, ne komuniciraju ni sa svojim susjedom, gledaju kroz prozor. Uđe starija osoba, osoba s invaliditetom – ma kakvi, ne dižu se, nema šanse. Čovjek dođe u butigu, vidi da mu je teško to nositi – pa pomozi mu, uzmi torbu. Uvijek govorim da svatko od nas može biti volonter. Ne živimo u ruralnim područjima gdje su nam kuće udaljene od brijega do brijega. Imamo urbanu sredinu, možemo se samo okrenuti oko sebe i na taj način pomoći. Ima puno starijih i nemoćnih koji su ostali sami ili su ih obitelji zapustile. Pođite kod njih, pokucajte na vrata, pitajte treba li im donijeti spenzu, poći po lijekove, nije to nešto toliko teško. Ali ljudi su izgubili empatičnost, a osobito u nas, u Dubrovniku. Razmaženi smo s klimatskim i ekonomskim uvjetima, sve se bacilo u turizam, sve je trka za novcem, ne gleda se susjed, pa ni član obitelji. Zašto? Nemaju mladi vremena. S druge strane, kad se dogodi katastrofa, kao što se dogodila poplava u Gunji, pa i krize s Ukrajincima i slično, onda naši ljudi pokažu zaista veliko srce. Imali smo priliku to vidjeti, kad je bila poplava u Gunji, morali smo zaustavljati ljude jer su dolazile rijeke donacija. I svatko je pokazao veliko srce, bilo je i novčanih uplata. Međutim, ne treba čekati takve trenutke, da se nešto dogodi, pa da onda ljudi pokažu koliko su plemeniti, humani, dragi i razumiju tuđu patnju. Pitali ste me za volontere, mi imamo jako razvijen i dobar Klub mladih. Inače je u povijesti Crvenog križa, dubrovačko uz zagrebačko bilo najstarije društvo koje je osnovalo Klub mladih. To je malo bilo stavljeno sa strane. U prvo vrijeme smo mi djelatnici pokušavali nešto raditi i voditi brigu, ali smo tokom vremena vidjeli da Klub treba ima voditelja. Sad na čelu imamo jednu curu koja je u tridesetim godinama, vodi Klub besprijekorno. Mlađa je generacija, prilagodila se njima, a i oni Crvenom križu. Tako da imamo trenutno između 40-50 mladih, a ni ne možemo imati više, ograničen je prostor. Djelujemo na Kantafigu, to je bivša obiteljska kuća koja je preuređena i ne zadovoljava sve naše potrebe. To je jedan jako respektabilan broj. Pomažu nam u svim djelatnostima, počevši od prve moći, koja nam je glavni zadatak, do predavanja o prevencijama od brige o osobama s invaliditetom do humanitarnog rada. Obilazimo škole, predajemo zajedno uz pomoć naših djelatnika i mladih prvu pomoć koja je jako bitan segment. Radimo i s predškolcima, znači s vrtićima, osnovnim školama, srednjim školama, pa čak i fakultetima. Što se tiče mladih volontera, jako smo zadovoljni. 

A što se tiče onih starijih? 

Imamo Interventni tim, radi od vremena do vremena. Moja želja je da, kad pođem u mirovinu, malo pomognem Marku i da se taj interventni tim dignu na još jedan veći nivo jer je potrebno biti dostupan u svakoj situaciji. Tako da mi ne zovemo ljude, već da su oni spremni i, kad se nešto dogodi, dođu odmah u ured. I bez izlika, ako si u Interventnom timu, moraš biti tu, može te zdravlje malo omesti, ali to je tvoj zadatak i moraš u svakom slučaju biti na raspolaganju. Potreba ne pita! Vrijeme ne pita! Nema radnog vremena. Ima i drugih problema, budući da to zakonom nije regulirano, jer bi volontere i djelatnike takvih timova jednostavno trebalo osloboditi posla u takvim situacijama. Da oni imaju tu radnu obavezu i da ga poslodavac ne sprječava, već da je ponosan na to što njegov djelatnik ide nekome pomoći. To bi trebalo izregulirati.  

Hoćete li novom ravnatelju biti „na brzom biranju“? 

Za sva pitanja sam tu! Ali znate kako je, evo prošlo je 13 godina otkad sam ravnatelj, a još ima ljudi koji zovu i pitaju: „Je li to Stanka, kako je Stanka?“, jer je to bio broj bivše ravnateljice. To je jedna smiješna strana, 13 godina je prošlo, a oni još uvijek zovu Stanku, tako da će i mene sigurno zvati. Ovo prvo vrijeme telefoni će non stop zvoniti, više meni nego Marku. Ali svakako ću mu biti na raspolaganju i pomoći. Neće to za njega biti baš težak zadatak. On je u svom poslu radio s mladima, ljudima općenito, kako je volonter zna sve djelatnike i što radimo, to će biti samo jedan kontinuitet. Kad smo bili na Skupštini, Marko je bio predstavljen kao novi ravnatelj, a ja sam mu rekao i tako i mislim – hoću da Crveni križ bude još bolji. Ne želim ga ostaviti, pa da nazaduje ili stagnira. Jednostavno, mora biti bolji. A Marko sigurno ima svojih ideja i pogleda na stvari, djelatnici i ja ćemo mu biti na pomoći. 

- Šimunović je za GDCK Dubrovnik 2013. preuzeo i Povelju Republike Hrvatske -

A sada se ipak možete malo posvetiti sebi?  

Da, sebi i nekim svojim hobijima. Spomenuo sam sviranje gitare. I ja sam jedan od tih koji bi želio naučiti svirati gitaru, pjevam, volim se družiti. Imam dvoje krasne unučadi, od sedam i tri godine. Dok se okreneš, oni će poći u osnovnu i srednju školu i više ih dida neće interesirati! Volim putovati, družiti se s ljudima, ribati, ima milijun tih stvari. Daj samo Bože zdravlja. Ne razumijem ljude koji pođu u penziju, a zapravo pođu u mirovinu jer stvarno miruju. Onda nisu imali nikakvog interesa osim posla. Ja imam dosta interesa koje nažalost nisam stigao realizirati zbog obima posla. Ali sada mi se pruža prilika, zašto je ne iskoristiti? Imam prijatelje u Veslačkom klubu, gdje sam skoro 50 godina, jedva čekam novi hangar koji se gradi. Uvijek sam bio na raspolaganju, a sad još više mogu pomoći savjetima, zadacima koje mogu obavljati. Imam prijatelje s kojima sam igrao košarku 40 godina, sad više ne igram, bole noge, ali se družimo, putujemo… Bit će toga!