Mnogi naši sugrađani treće životne dobi ne sjećaju se brojnih sekvenci iz njihovih života. Međutim, kapetan Davor Fabris nije jedan od njih. On živo pamti, kao da su se jučer dogodile, brojne zanimljivosti iz bogate povijesti Grada, a posebno su mu bistra sjećanja iz Drugog svjetskog rata. Odličnog je zdravlja i ljeti svaki dan pohodi Danče, gdje redovito pliva. Upravo smo na Dančama porazgovarali o njegovim uspomenama da ih zapišemo, da se ne izgube i zaborave.

Gospodine Fabris, koje ste godište? Izgledate odlično, koja je tajna vaše vitalnosti?

Rodio sam se 1937. godine, imam punih 80 godina. Valjda je tajna moje vitalnosti da uvijek nešto radim, bilo fizički, bilo mentalno. Šetam, dođem na Danče, tamo plivam. Što se tiče mentalne aktivnosti pratim sve medije, što se sve događa, a još uvijek vrtim i jedan mali poslić u Zagrebu, preko svoje firme. Tu treba pamtiti razne brojeve, šifre, lozinke, pa me valjda to sve skupa čini vitalnim.

Završili ste studij nautike. Recite nam nešto o vašoj pomorskoj karijeri.

Nautiku sam završio 1957. godine, dvije godine poslije nego li se Atlantska plovidba osnovala. Planirao sam se ukrcati u jedan brod Jugolinije, ali nisam uspio, pa sam prvu plovidbu odradio na malom brodiću Jadroslobodne (poslije Jadroplov op.a.). Odmah sam na prvom vijađu ostao punih godinu dana. Potom sam promijenio brod na istoj kompaniji, bio je to brod Zenica. Vozili smo na tom putovanju luk iz Bejruta na Cejlon.

Kako je bilo doći mladom čovjeku iz Jugoslavije na otok u Indijskom oceanu, u skroz drugu kulturu?

Sjećam se da je bilo jako vruće, kao ovo ljeto kod nas. Što se tiče nekog kulturološkog šoka, mogu kazati da mi se nisu činili ništa siromašniji od Jugoslavena. Barem ovaj dio gdje smo mi bili. Mnogi Englezi su tamo imali svoje nekretnine. Živo se sjećam da su imali po stijenama brojne kamenice. To smo neprekidno jeli, naravno nisu bile tako ukusne kao ove naše iz Stona. Puno smo konzumirali i liganja. Tamošnji ribari nisu voljeli lignje, pa bi ih samo izbacili iz mreža, a mi bi ih pokupili. Sjećam se i da smo bili zgodni tamošnjim djevojkama. Pitale su nas mogu li nam popipati mišiće (smijeh).

Koliko su tada trajali prosječni ugovori na brodskim kompanijama?

Nije bilo ugovora, bila je sreća da te ukrcaju, i da ostaneš što duže. Otprilike je standard bio da se na brodu ostane godinu dana, pa da se onda ide na godišnji odmor. Bili su to dugi boravci na brodu, ali i čovjek i tovar naviknu se na sve, pa smo i mi tako. Sve do 1970. se bilo po godinu dana na brodu, a onda se to smanjilo na pola godine. Danas su pomorci većinom dva-tri mjeseca na moru, pa onda idu doma.

Kakva su bila primanja tadašnjih pomoraca?

Gledajući iz današnjeg kuta, dosta skromna. Dok sam bio kadet, s prvom plaćom sam mogao kupiti jedne cipele. Naravno časnici na moru su imali bolje plaće, nego ljudi zaposleni na kopnu, ali nisu bile tako izdašne kao danas. Prevedeno na današnji jezik, ondašnja plaća kapetana na brodovima domaćih kompanija je bila oko 15 tisuća kuna. A što se tiče naših pomorskih časnika na stranim tvrtkama, oni su imali plaće od dvije do tri tisuće dolara. Veći skok plaća pomoraca dogodio se u drugoj polovici sedamdesetih godina.

Kako je bilo odgajati djecu kada ste po godinu dana bili na brodu?

Dok sam navegavao imao sam jednog sina, a kasnije sam se iskrcao s broda kada sam dobio drugo dijete. Sjećam se da me jednog zgodom stariji sin uzeo za ruku, i doveo do susjeda, te im rekao: „Evo vidite da imam tatu“. Eto kako je bilo, zezali su ga da tate nikad nema doma.

Imate li kakvu anegdotu iz pomorskog života, koje se rado sjećate?

Brod na kojem sam radio, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, pristao je u Kinu pod jugoslavenskom zastavom. Njima Jugoslavija u to vrijeme nimalo nije bila draga, jer je Tito Staljinu rekao ne. Bili su jako sumnjičavi prema nama. Jedan telegrafist s našeg broda nije htio dalje biti na brodu u Kini, jer je tijekom rata obavljao obavještajne zadatke za Britaniju. Kina je to nekako saznala, pa se on nije htio dalje zezati s njihovom ozbiljnošću.

Što ste radili na kopnu, nakon što ste prestali navegavat?

Imao sam oduvijek sklonosti za trgovinu, pa sam se zaposlio u Dubrovkinji.

Kako je bilo živjeti u Jugoslaviji, što je onda bilo bolje, a što je bilo gore nego danas?

Sigurnost je sigurno bila prisutnija. Teško se mogao dobiti otkaz. Recimo kod nas u Dubrovkinji bio je jedan kolega koji je stvarao probleme. Najluđi primjer dogodio se kada je jedan kupac kod nas došao kupiti motor. Ovaj naš kolega se obrušio na njega da kako ga nije sram što je došao kupiti motor, a neki ljudi nemaju što jesti. Ja, kao njegov šef, nisam imao nikakvih pravnih temelja za mu dati otkaz, pa je naposljetku dogovoreno da on više ne dolazi na posao, a da svejedno prima plaću.

A stanovi?

Firme su davale stanove. I ja sam dobio stan. To je bilo dosta dobro riješeno. Naravno da je na listama čekanja bilo preskakanja, ali tako je to uvijek kada su ljudi u pitanju, bilo onda, ili danas.

Danas se često govori kako se onda nije smjelo ići u crkvu. Je li to istina ili mit?

Aktivni članovi Partije nisu smjeli ići na misu, ali obični ljudi su bez ikakvih problema mogli pohoditi crkvu.

Ispričajte nam nešto o Dubrovkinji. Koliko je ta firma osamdesetih godina bila jaka?

U to vrijeme je bila najjača, par godina prije Domovinskog rata. Najjače godine Dubrovkinje su 1987.,1988.,1989. Veliki bum napravila je prodajom tehnoloških novotarija – klima, videa, muzičkih uređaja... Taj bum se dogodio, jer je krajem osamdesetih smanjena birokracija na uvoz tehnološke robe, znatno je to sve skupa bilo olakšano.

Tijekom devedesetih i privatizacije, Dubrovkinja je potpuno propala. Je li po vama mogla opstati i dalje raditi?

Naravno da je mogla. Ali svi jako dobro znamo što je privatizacija učinila u Hrvatskoj, ne samo po pitanju Dubrovkinje, nego i puno drugih firmi.

Koliko se turizam u vrijeme Jugoslavije razlikovao od ovoga danas?

Najveća razlika je što se tiče gužvi. Onda su bile manje, jer je bilo manje gostiju s kruzera. Sjećam se također da je Dubrovnik preko Zagreba i Beograda JAT-ovim direktnim linijama bio povezan sa SAD-om, točnije New Yorkom i Chicagom.

Danče su vaše omiljeno dubrovačko kupalište kada ne idete sa svojom barkom. Koliko su se one promijenile tijekom vremena?

U vrijeme moje mladosti, sport na Dančama, posebno plivanje, bio je izrazito važan. Do Starta su bile razvučene pruge, i brojna mladost je tu trenirala. Treninzi su posebno intenzivni bili u jutarnjim satima. Bilo je od gušta gledati mlade kako idu zdravim putem.

Ali sjećate se i nekih manje lijepih stvari vezanih uz Danče. Meni je, kao mulcu, generacija Miše Martinovića pričala kako su tijekom Drugog svjetskog rata njemačke trupe dolazile po mladiće na kupanje.

Istina. Iako sam tada bio dječak, sjećam se toga. Bilo je to ljeto 1944. Nijemci su na Danče dolazili legitimirati mlade, te bi ih znali mobilizirati i slati na bojište. Ali netko bi uvijek dojavio da njemački vojnici stižu, pa bi se mladost razbježala po Dančama, sakrila u špilje i škripove stijena i čekala da Nijemci odu. Isto tako sjećam se da smo se jednom vraćali s Danača, ali su nas Nijemci zaustavili u parku Gradac, i nismo smjeli proći. Tamo, nedaleko klupice ležalo je mrtvo tijelo u lokvi krvi okruženo brojnim papirima. Oni su radili očevid, a mi smo morali čekati. Ispostavilo se da je riječ o samoubojstvu njemačkog časnika.

Dobro se sjećate Rata, iako ste tada bili mali dječak?

Većinu sjećanja imam jer sam slušao starije što govore, pa mi je ostalo. Drugi svjetski rat u Dubrovniku počinje bombardiranjem u travnju 1941. godine. Moja obitelj se sklanja u najzaštićeniju prostoriju u kući, ja sam bio ispod stola. Svi su bili jako preplašeni, pa sam i ja valjda da bih potkrijepio taj osjećaj, rekao da mi jako kuca srce. Otac mi je odgovorio da bi bilo loše da mi srce ne kuca. Od bombardiranja nije bilo veće štete, tako su pričali stariji. Nekoliko bombi je palo iza Hotela Imperial, na tvrđavu Revelin, a jedna je pala na kuću doktora Venzilovića.

Prvo u Grad ulaze Talijani?

Prvo su se u Gradu pojavili Nijemci, manja grupa, a potom Talijani. Imali su razne postrojbe. Meni je ostala upečatljiva ona „barsaljer“, jer su imali kokošja pera uz kacigu, pa smo ih zvali 'kokotići'. Prolazili su Gradom dan-noć. Talijani su ubrzo organizirali život u Dubrovniku po njihovoj mjeri. Pravili su kampove za svoju vojsku. Bilo je više tih kampova po gradu – na mjestu gdje je bila Libertasova remiza, koju je Pemo kupio, pa područje gdje je sada pumpa INA-e, pa sve do Konzuma. Također bili su kampovi duž današnje ulice Andrije Hebranga. Na zidu Kneževog dvora bilo je veliko platno na kojem su se prikazivali njihovi propagandni filmovi. Ali bilo je i 'normalnih' kulturnih događanja. Tako je 1942. godine došla Milanska opera, koja je nastupila na mjestu starog Autobusnog kolodvora, gdje je danas zgrada Atlantske plovidbe.

Kolika je glad bila za vrijeme Rata? Kako se tada živjelo u Dubrovniku?

Na momente, čas je bilo hrane, čas ne. Recimo 1941. godine bila je nestašica hrane, ali Talijani su nekako uspostavili opskrbu. Dijelili su neku hranu, tako da se preživljavalo. Sjećam se da su meni kao djetetu davali nešto hrane, znali su mi isprigati jaje. Jednom je jaje skliznulo s pjata, pa su mi isprigali novo. Propašću Italije i dolaskom ustaša ponovo je bila nestašica hrane, ali potom su Nijemci preuzeli kontrolu, pa su uspostavili red što se tiče hrane. Naime, kao dijete sam slušao priče da su to napravili kako im gladni Dubrovčani ne bi bježali u partizane. Također su dio ljudi i zaposlili, poput mog dunda i brata, koji je radio u Duhanskoj stanici. Sjećam se da bi brat svake subote donio kući svega pomalo – kruha, masla, brašna… bilo je to veselje. Ljudi su se nekako snalazili, ali nije bilo nimalo lako.

Jesu li okupatori maltretirali Dubrovčane?

Hrvate baš i nisu. Recimo jednom prigodom su pokupili mog oca dok je bio u šetnji sa mnom. Bio sam jako tužan, jer sam mislio da su ga uhapsili. Ali na kraju su ga pustili, jer je imao više godina od poželjne brojke za mobilizaciju, pa ga nisu slali na bojište. Sjećam se da su mi neki Nijemci znali dati i koji bonbon.

Ali Židovi iz Dubrovnika nisu bili te sreće?

Nažalost nisu. Dobar dio dubrovačkih Židova odveli su, i nikad ih Dubrovčani više nisu vidjeli. To je odmah bilo 1941. Jedna židovska obitelj blizu Pravoslavne crkve imala je butigu tekstila, kao jako mali znao sam se igrati s jednim dječakom iz te obitelji. Nikad ih kasnije nismo vidjeli.

A što je bilo sa Srbima iz Dubrovnika za vrijeme vladavine ustaša?

Sveukupno ustaše u Dubrovniku nisu puno vladale. Svega nekoliko mjeseci, ali uspjeli su i u tako kratkom vremenu napraviti dosta zla provodeći rasne zakone. Pravoslavni građani Dubrovnika ipak su se uspjeli nekako spasiti. Oni su se, naime, izjašnjavali kao podanici Crne Gore, točnije imali su papire da su državljani Crne Gore, koja je bila pod Italijom, pa ih ustaše kao državljane Italije nisu smjeli dirati. Tako sam bar ja to shvatio kao dijete slušajući starije.

A kakva je bila situacija u Gradu kada se dogodila Daksa?

Šutjelo se, o tome se nije govorilo. Moj otac je taj dan otišao do vrata od Pila, gdje je bila lista svih onih koji su likvidirani, i vrlo brzo se vratio kući, jako utučen. Na listi je, među ostalim, bio sin od očeve rodice. Navodno je na Korčuli nešto zgriješio, koliko je to istinito, ne znam. On je za vrijeme rata bio partizanska veza na Korčuli, ali Talijani su ga uhitili i mučili, pa je priznao neke stvari o partizanima, koji su to okarakterizirali kao izdaju.

Bili ste svjedok i kasnijih bombardiranja Dubrovnika?

Da, u pamćenju su mi ostala dva bombardiranja. Saveznički avioni najednom su se pojavili nad Gradom, te su raketirali Hotel Excelsior, gdje su njemački časnici trebali imati nekakav važan sastanak. Ali stradali su niže rangirani vojnici, jer su ovi viši još bili na kupanju. Još dugo iza rata vidjele su se na Excelsioru rupe od projektila. Drugo bombardiranje bilo je u Gružu. Saveznici su gađali luku i željeznicu, jer su imali dojavu da bi se preko dubrovačke luke moglo odigrati povlačenje njemačkih trupa s Balkana. Za vrijeme rata dio Dubrovčana bavio se dvostrukim špijuniranjem za Saveznike. Preko špijuna su Britanci dobivali podatke o njemačkim aktivnostima u Gradu.

Maro Marušić