Postavlja se pitanje tko je ustvari kriv za ovu tužnu vijest? Politika ili Dubrovčani?

Zaista ne znam što novo vodstvo TUP-a smjera sa starim industrijskim kompleksom. Više puta sam od njih pokušavao dobiti odgovore, ali lakše bi mi masoni objašnjavali njihovu opsjednutost pregačama i sličnim igračkama, nego Nikolina Farčić i ostali što kane s TUP-om. Ponavljam, zaista ne znam kakva je njihova vizija – ide li u smjeru kulture ili čiste komercijale – no ono što sa sigurnošću mogu tvrditi jest da su za zatvaranje Dubine jako velikim dijelom krivi upravo oni građani koji sada na Facebooku plaču nad zatvaranjem.

Dubina je od samog početka imala puno problema. Trebala se otvoriti 2020. godine, ali korona je sve zeznula. Čekalo se dugih dvije godine da se ukinu mjere, a kada se to napokon dogodilo, izostala je podrška Dubrovčana. Organizatori su se jako trudili, imali su sjajan program, koji nije bio dovoljno prihvaćen od publike. Kao primjer uzet ću koncert legendarnog Lake. Bosanski Baby Lasagna razvalio je nastupom, a u publici smo bili ja i još pet ljudi. Nažalost, nije ovo jedini primjer. Puno koncerata u Dubini prošlo je slično. Skupilo bi se svega nekolicina, iako ljudi godinama kukaju da nemaju gdje izaći.

Nije Dubina usamljeni primjer, ne moramo ići daleko. Ista stvar je i s Love barom, te Dubrovačkom pivovarom. I oni nakon što su krenuli s radom organizirali su pregršt izvrsnih koncerata, no publika ih nije podržala. Recimo koncert Ivana Grobenskog u Dubrovačkoj pivovari najbolji je primjer ovoga o čemu govorim. Vrhunski izvođač, vrhunska mjuza, a ljudi ga uopće ne slušaju. Došli su u DBC jesti hamburger i piti pivo, glazba im je važna kao veličina sise radijske porno glumice. Bila je tu i Aklea Neon, njena glazba diže iz mrtvih, da nikad nisi čuo nijednu njenu stvar, moraš plesati, ali ne bi čovjek vjerovao, jedini tko se bacakao na podiju Pivovare bio sam ja. Sve se slično događalo i u Love baru. Odlični koncerti, a publika mrtva kao komarac po marčanoj buri.

Naposljetku su organizatori shvatili da nema nikakvog smisla dovoditi izvođače i raditi koncerte. Svirao netko ili ne svirao, ljudima koji dolaze nije važno. Njih jedino interesira nažderati se i nalokati. Nije stvar u tome da organizatori gube novac na koncerte, nego im naprosto bude neugodno pred glazbenicima. Doveli su ih u naš grad, a onda ih je sram kada shvate da građane zaboli za glazbenu umjetnost. Što bi se onda mučili?

Isto što vrijedi za politiku, vrijedi i za noćni život Dubrovnika. Dobiješ ono što si zaslužio. Da građani Dubrovnika hoće doom metal, onda bi doom metal i dobili. Da hoće punk, bilo bi punka. Nije problem da nema ničega, nego je problem što Dubrovčane apsolutno ništa ne interesira. Ja to poštujem, no nije mi jasno zašto ljudi kukaju kako se nema gdje izaći. Točno je onako kako treba biti. Moj prijatelj Josh na svom Facebook profilu dao je točnu dijagnozu stanja Dubrovnika.

-Ovaj naš "grad" je bio življi i potentniji duhom u teškom poraću devedesetih, nego u ovome današnjem navodnom materijalnom obilju svega osim sadržaja i smisla, eutanazija i istovremeno imitacija života, kulisa za održavanje statusa quo turizma i pripadajućih prihoda. Mrtva zajednica fizički živih ljudi koji preživljavaju, a u stvari duhovnih zombi štakora. Myself included, čisto da se razumijemo. Nitko nije nevin i čistih ruku – napisao je Josh.

Mi smo zaista mrtva zajednica fizički živih ljudi, ali duhovno mrtvih zombi štakora. Politika samo udovoljava onome što mi hoćemo, a hoćemo Severinu, Thompsona i cajke. U Šibeniku tamošnji HDZ podržava urbanu kulturu, dolazi Sigur Ros i ostale svjetske zvijezde, znači može se kad se hoće. U nas se ne želi. Nama je vrhunac alternative nastup ABBA tribute benda u Lazaretima. Bio je svojevremeno na Orsuli vrhunski world music festival, ali nitko ga nije pohodio, čak nije bila ni neka atmosfera na legendarnoj Morcheebi u Solitudu, vjerojatno najvećem koncertu održanom u Dubrovniku ikad.

Dubrovnik (i bogme Split) su odraz današnjeg bolesnog vremena u kojem živimo. Instant kulture u kojoj je jedini smisao objavljivanje fotki i videa na Instagramu, lažnog brzog života u kojem dubina i smisao nisu važni, nego samo površno doživljavanje (materijalnih) stvari. Na ničemu nije fokus, sve brzo dosadi.

Možda baš zbog toga pub kvizovi cvjetaju kao nikad. Oni su čisti odraz današnjeg vremena u kojem prosječni čovjek o svemu zna sve, a u biti ne zna ništa. U Dubrovniku ima kviz ekipa kao nikad prije. Nemojte me krivo shvatiti. Volim kvizove od malih nogu, no oni bi se u kafićima trebali održavati ponedjeljkom ili utorkom, a ne petkom navečer kao nekakvi vrhunci provoda.

No valjda ljudi tako žele, pa to i imaju. Točno ono što zaslužujemo. Kako je sjajno zaključio Josh, nitko nije nevin i čistih ruku.