Europska je unija otvorena svim demokratskim europskim zemljama koje su imaju tržišno gospodarstvo i posjeduju upravni kapacitet potreban za nošenje s obvezama članstva. To znači da je proširenje proces koji ne završava.

Uzastopni valovi proširenja u EU su dočekani s dobrodošlicom. Također, Unija je stvorila jedinstveno tržište i valutu te proširila svoje obveze koje više ne uključuju samo ekonomske i socijalne politike već i vanjsku i sigurnosnu politiku. Svako je proširenje doprinijelo kulturnoj i jezičnoj raznolikosti, što je zaštitni znak Europske unije.

Proširenje u 2004. godini, sa 15 na 25 članica, najveće je proširenje u povijesti Unije, a ujedno predstavlja i povijesno dugo čekano ujedinjenje Zapadne i Istočne Europe.

Peti val proširenja vuče korijene u padu komunizma, simboliziranom padom Berlinskoga zida 1989. godine i ponudilo je neočekivanu i nečuvenu mogućnost za proširenje stabilnosti i prosperiteta, u kojima uživaju građani EU-a, na Središnju i Istočnu Europu.

Jedan od prvih prioriteta Unije u periodu poslije proširenja je podići životne standarde zemalja koje se priključile 2004. godine - Cipra, Češke, Estonije, Mađarske, Latvije, Litve, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije – te Bugarske i Rumunjske, na razinu Europske unije.

Jedan od glavnih zadataka za nove članice bio je preuzeti odgovornost za osiguravanje istočnih granica koje su sada postale vanjske granice Europske unije. Sigurne vanjske granice nužan su preduvjet za održavanje otvorenih unutarnjih granica u EU. Krajem 2007., putovanja bez putovnica za građane zemalja srednje i istočne Europe koje su se Uniji priključile 2004. godine postala su stvarnost, čime su simbolički uklonjene posljednje granične kontrole između istoka i zapada koji su bili podijeljeni hladnim ratom.

Iskustva prethodnih proširenja demonstrirala su dobro funkcioniranje europskog integracijskog procesa. Međutim, velike su promjene često povod za zabrinutosti, pa proširenje 2004. godine u tom pogledu nije bilo iznimka.

Kako bi uklonili ove zabrinutosti, čelnici Europske unije su u lipnju 2006. dogovorili da će buduća proširenja uzimati u obzir Unijin kapacitet za prihvaćanje novih članica.   Međutim, nije preduvjet za članstvo.

Prije nego što su Rumunjska i Bugarska pristupile Uniji, započeli su pregovori o pristupanju s druge dvije države kandidatkinje, Turskom i Hrvatskom (u listopadu 2005.). Pregovori s Hrvatskom o pristupanju Europskoj uniji zaključeni su tek 2011. godine, a službeni datum ulaska Hrvatske u Europsku uniju je 1. srpnja 2013. godine.