Odakle Srpskoj pravoslavnoj crkvi toliko nekretnina u Dubrovniku?

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Pixsell
Povijest Srpske pravoslavne crkve u Dubrovniku vrlo je zanimljiva i relativno nepoznata današnjim stanovnicima. Ovaj tekst nastao je koristeći se ulomcima knjige Kultura Srba u Dubrovniku 1790.-2010., koju je napisalo više autora u izdanju Srpske pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku

Prema legendi sv. Franjo Asiški izjavio je 1220. godine da će Dubrovnik propasti kada u njega prodre pravoslavlje. Katolička Dubrovačka Republika stoljećima je imala konzervativne zakone koji se tiču inovjeraca – muslimanima i pravoslavcima bilo je zabranjeno podizanje svojih svetišta, čak i noćenje unutar zidina. Jedini koji su imali prava bili su Židovi, ali ni njima nije bilo dopušteno da sinagoga ima vanjska obilježja. Nisu stari Dubrovčani bili toliko netolerantni prema drugim vjerama koliko ih je bio strah da će širenjem nekatoličkih ispovijesti propasti pomno gajen politički sustav.

Danas u Dubrovniku Srpska pravoslavna crkva ima u samom središtu bogomolju sv. Blagovijesti, ali ne samo to, nego i pregršt nekretnina koje po lijepim ciframa iznajmljuju za komercijalnu djelatnost. Kako je došlo do toga preokreta ako znamo da tijekom stoljeća trajanja Dubrovačke Republike nisu imali skoro nikakva prava? Priča je vrlo zanimljiva, a stisnula se u relativno kratkom vremenskom razdoblju.

U drugoj polovici 18. stoljeća sve više pravoslavaca s područja Hercegovine doseljava se u Grad i počinje baviti trgovinom. Naposljetku dubrovačke vlasti 1790. godine dopuštaju osnivanje pravoslavne parohije. Članovi novoosnovane parohije bili su trgovci porijeklom iz Hercegovine, te Mostara i Sarajeva. Svoju religijsku službu održavali su u prvoj pravoslavnoj crkvi na području Dubrovnika unutar kuće na Posatu. Izvana se nije vidjelo da je riječ o crkvi, točnije prema tadašnjim dubrovačkim propisima nije se smjelo vidjeti. Riječ je o kući sa sjeverne strane zidina, samo nekoliko stotina metara zračne linije udaljene od tvrđave Minčeta. Izvorno je to bio posjed obitelji Save Vladislavića (1669.-1738.), uglednog dubrovačkog trgovca i ruskog diplomata hercegovačkog porijekla, da bi ga kasnije kupila zajednica pravoslavnih stanovnika Dubrovnika kako bi u njemu uredila svoju prvu bogomolju. Na popisu stanovnika iz 1799. godine u Dubrovniku je bilo 4175 katolika i 108 pravoslavaca.

Širenje pravoslavlja u 19. stoljeću

Potom, početkom 19. stoljeća, dolazi do ulaska Napoleonovih trupa u Dubrovnik i pada Republike, a potom nekoć slavna država potpada pod Austro-Ugarsku. I Francuzi i Austrijanci su tolerirali drugačije vjere, te pravoslavci u Dubrovniku dobivaju sve veća prava. Austro-Ugarska dopušta pravoslavcima gradnju nove crkve i oni je pod imenom svetog Arhanđela Mihajla podižu na Boninovu. Posjed na Boninovu gdje će se crkva graditi kupljen je od Jelene Pozzo-Sorge. No unatoč tome, pravoslavni su vjernici svoju bogomolju željeli i unutar zidina. Nije bilo lako pronaći idealnu lokaciju. Sredinom 19. stoljeća bogati dubrovački trgovci braća Božo i Niko Bošković, pravoslavci porijeklom iz Trebinja, kupuju kuću Vladislava Gučetića (Gozze) između Ulice Cvijete Zuzorić i Ulice od puča. Pravoslavna općina potražuje od braće Bošković da im ju prodaju po istoj cijeni po kojoj su oni kupili. Oni su na to pristali, ali nadležne vlasti im nisu dale dozvolu za gradnju crkve na toj lokaciji.

Naposljetku pronalaze novo mjesto – palaču Gundulić s vrtom koju su od Frana baruna Ghetaldi-Gondola kupili 1867. godine. Odlučeno je da projekt gradnje pravoslavne crkve daju mladom splitskom arhitektu Emilu Vecchiettiju. Glavni uvjet je bio da trošak gradnje nove pravoslavne crkve unutar zidina ne prelazi 40 tisuća fiorina, no na kraju će se potrošiti više, jer su prilikom iskopa temelja uvidjeli da su došli do mora, pa su čitavu crkvu morali podignuti na veću razinu od prvotno planiranog. Inače, Vecchietti je u Dubrovniku osim pravoslavne crkve, radio i na zgradi gradske vijećnice, te kazališta. Također, prvotno je bilo planirano da veliki majstor Vlaho Bukovac oslika interijer, ali bio je spriječen, pa je dobar dio slika, uključujući Posljednju večeru iznad oltarne apside nacrtao dubrovački slikar trebinjskog porijekla Anastasije Popović.

Kroz 19. stoljeće neprekidno raste broj doseljenih pravoslavnih obitelji u Dubrovnik. Najpoznatija među njima bila je već spomenuta obitelj Bošković. Rodonačelnik obitelji bio je Vasilj Bošković (1787.-1838.), krojač iz Trebinja, koji se u Dubrovnik doselio za vrijeme francuskih vlasti. Osim svojim zanatom, Vasilj se uspješno bavio i narodnom medicinom što je pridonosilo njegovom ugledu. Njegov sin Božo u početku je trgovao raznim artiklima s Hercegovcima koji su dolazili na Tabor na Ploče, a kasnije je proširio svoju ponudu manufakturnom, kolonijalnom i luksuznom robom. Osim toga, ulagao je u pomorstvo, što mu je uz trgovinu donosilo veliki profit.

Bošković, najpoznatija obitelj pravoslavne vjeroispovijesti

Jedan je od najzaslužnijih za gradnju crkve sv. Blagovijesti, bez njega se vjerojatno nikada ne bi izgradila. Zapisano je da nije štedio ni novca, ni truda za sreću i napredak pravoslavne općine dubrovačke. Ne čudi stoga što je obitelji Bošković dodijeljeno počasno mjesto za obiteljsku grobnicu na groblju sv. Arhanđela Mihajla na Boninovu. Mramorna grobnica neobizantskih historicističkih oblika nalazi se uza sami zid crkve. Svoj društveni status obitelj Bošković iskazala je izgradnjom obiteljske vile na Pilama 1865. godine. Kuću je kasnije naslijedila nećakinja Mileva Konstantinović, a poslije Drugog svjetskog rata posjed je nacionaliziran, a danas je kuća depadans Hotela Imperial Hilton. Tu su kuću posjećivali brojni uglednici, a portrete članova obitelji naslikao je Vlaho Bukovac. Danas se oni čuvaju u Muzeju ikona Srpske pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku kamo su dospjele nakon smrti Mileve.

Bila je poznata i obitelj Bravačić porijeklom iz Mostara. U svom su vlasništvu imali i ljetnikovac u Lapadu (Vila Rašica). Upravo u toj vili Vlaho Bukovac je izradio niz portreta obitelji. Bukovac je radio i potrete za druge obitelji pravoslavne vjeroispovijesti, primjerice za Petra Marića koji mu je čak financijski pomagao u školovanju po europskim sveučilištima. To samo kazuje koliko je pravoslavnih obitelji uspijevalo u Dubrovniku tijekom 19. stoljeća. Sjajno su iskoristili slabljenje plemstva i jačanje građanstva toga vremena. Inače, Petar Marić jedno je vrijeme živio u Americi nakon čega se vratio u Dubrovnik te je 1857. godine osnovao trgovačku tvrtku za tkanine, manufakturnu robu i odjevne potrepštine, prvu takve vrste u Dubrovniku.

Još jedna pravoslavna obitelj koju moramo spomenuti jest Opuić. I oni su se obogatili trgovinom, a posjedovali su kuću na Pločama i imanje u Lapadu gdje je kao nadglednik bio zaposlen Nikola Medar iz Popovog polja (Dračevo) po kome je taj predio kasnije neformalno prozvan Medarevo. Kada vidimo sve ove uspješne pravoslavne obitelji tijekom 19. i prve polovice 20 stoljeća onda nas nimalo ne čudi odakle Pravoslavnoj crkvi toliko nekretnina, jer su te obitelji dio bogatstava ostavljale upravo Srpskoj pravoslavnoj općini.

Pravoslavci imali svoje zadužbine

Srpska pravoslavna općina u svom vlasništvu ima i palaču Sorkočević u Ulici Cvijete Zuzorić koju su 1855. godine kupili za 12 tisuća fiorina od Mata Puhijere (zato se u spisima često naziva Puhijerina kuća). Danas su u njoj smještene državne institucije Zavod za obnovu Dubrovnika, te Konzervatorski odjel Ministarstva kulture. Kada već govorimo o cijenama, napomenut ćemo kako su palaču Gundulić, gdje je izgrađena crkva kupili od baruna Frana za 30 tisuća fiorina zajedno sa susjednom palačom Stay. Palača Stay, gdje je danas parohijski dom crkvene općine sa stanom za svećenika) izgrađena je sredinom 16. stoljeća, a riječ je gotovo o jedinstvenom primjeru dvojne kuće u Dubrovniku.

Također u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve je i Palača Pucić u Ulici od Puča. Nju su 1927. godine za 400 tisuća dinara kupili od Marice Bayer Stanković i Đura Rašice. Palaču Gučetić u Ulici od Puča već smo spominjali. Tu se planirala graditi crkva, ali na kraju se nije udovoljilo. Na kraju su je ponovno otkupili braća Bošković, a danas u zgradi djeluje Narodna knjižnica Dubrovnik.

Baš poput Zaklade Blaga djela, i dubrovački pravoslavci imali su Zadužbinu Kovačević, a unutar nje djelovao je Sirotinjski dom na Posatu. Petar Kovačević ostavio je nekretninu Pravoslavnoj općini koja je i danas vlasnik. Još jedan Sirotinjski dom na Posatu novijeg datuma djelo je pravoslavne zadužbine, ovoga puta Konstatinović koju je utemeljila već spomenuta Mileva, nećakinja obitelji Bošković.

Brojne bogate pravoslavne obitelji iz 19. i prve polovice 20. stoljeća darivali su Srpsku pravoslavnu općinu u Dubrovniku, pa nam je sada puno jasnije kako i danas u svom posjedu imaju lijepi broj vrijednih nekretnina. Imali bi ih i više da su sve dobili povratkom nacionaliziranih objekata. Pravoslavci u Dubrovniku uspjeli su tako u relativno kratkom povijesnom razdoblju od nule doći do popriličnog bogatstva. Ovaj tekst prikazuje samo djelić tog pothvata u kojem je sudjelovalo znatno više aktera koje ovom prilikom uopće nismo spomenuli.

Maro Marušić

Popularni Članci