"Nismo se poznavali, prvi put u životu smo se vidjeli nakon proglašenja, a odmah smo 'kliknuli' i zajedno činimo pripreme i obavljamo sve dužnosti. Stekao sam prijatelja što nije lako u životu. U životu obično gubite prijatelje, steći ih je nešto teže i to je tek jedan od mnogobrojnih razloga zbog kojih mi je izuzetno drago što sam festanjul. Imamo iste primorske korijene, nismo se znali prije, a sad imam osjećaj kao da se znamo sto godina," kroz osmijeh govori Đurđević-Tomaš. 

Obično se festanjule Festa pita je li im čast, no to je pitanje suvišno, pozitivan odgovor se podrazumijeva. Festanjuli su oduvijek zauzimali vrlo bitno mjesto tijekom organizacije i same proslave Feste koja stoljećima zauzima ključno mjesto u tradiciji i životu Grada, s njim je srasla i u njega je ukorijenjena. Takva uloga nedvojbeno je na ponos svima koji su je tijekom prošlosti obnašali. Međutim, ono što uz čast pripadne festanjule svakako su i brojne obveze oko organizacije, kao i one protokolarne, za koje ovi festanjuli tvrde kako su im velika radost i kako ih s lakoćom obavljaju. 

LJUDI NAS ZAUSTAVLJAJU NA ULICI I ČESTITAJU

"Počašćen sam i ponosan, a o obvezama nisam razmišljao u niti jednom trenutku. Obaveze su 'slatka briga', a kako nam se pojavljuju, tako ih s veseljem i lakoćom rješavamo, bez ikakvog problema. Naše supruge organiziraju festanjulske večere, a mi smo redovito na sastancima oko organizacije. Naš mentor je najiskusniji festanjul, gospar Antun Bašić koji je tu čast imao 1975. godine i koji nas uvodi u obaveze kroz sve dane Feste. Tu su svakako i festanjuli koji su nas predložili i koji nas stalno prate u našem radu te nam uvelike olakšavaju i pomažu nam. Uvijek su tu, uz nas. Ono što slijedi jest odnošenje proglasa kroz Dubrovačku biskupiju, to ćemo napraviti s prošlogodišnjim festanjulima, a onda slijedi Festa kojoj se, naravno, najviše veselimo. Jedva je čekamo!," izjavio je Đurović-Tomaš za Dubrovački dnevnik. 

Oko časti koja ih je pripala miješaju se brojne pozitivne emocije, a najizraženije su svakako ponos i radost. Čast koja im je pripala itekako prepoznaju i njihovi sugrađani. 

"Emocije su nam pomiješane; brinemo da sve bude u najboljem redu, a s druge strane, izuzetno smo radosni i ponosni. Teško je opisati taj osjećaj koji vam se javi kad saznate kako ste dobili tu čast. U tom trenutku ni ne možete biti potpuno svjesni koliko je to zadovoljstvo, no kako vrijeme prolazi, sve ste svjesniji. Krenu čestitanja, ljudi nas zaustavljaju na ulici i čestitaju nam, zovu na telefon...," kaže Vrlić dodavši kako su ga nazvali neki prijatelji i poznanici s kojima se dugo nije čuo te mu čestitali, što ga je posebno razveselilo. 

"U samom početku, osim užeg kruga obitelji i rodbine, nitko nije ni znao kako sam uopće kandidiran za festanjula. Kad se to pročulo, a pročulo se nakon biskupskog domjenka, kad nas je biskup Mate Uzinić službeno proglasio i kad su mediji počeli izvještavati o tome, onda su nas ljudi počeli zvati. Tad vidiš koliko je ljudima drago, vidiš istinsko prijateljstvo, sreću i poštovanje od strane ljudi. Ima ljudi s kojima se nisam čuo 10 godina. Onda su nazvali, čestitali i onda vidiš koliko im je drago," izjavio je Vrlić. 

Najveća podrška svakako je obitelj koja ih prati u svakodnevnim obvezama. Naglašavaju kako su posebno zahvalni svojim suprugama, djeci, ali i cijeloj svojti. 

NIJE TO SAMO PROŠETATI PREKO STRADUNA 

"Članovi obitelji i rodbine posebno su se razveselili. Naše supruge su nam velika podrška u svemu što činimo oko Feste, pripremaju festanjulske večere i ne smatraju to obavezom nego zadovoljstvom. Vesele su i sretne. Naše festanjulske obaveze nisu ni teške ni zahtjevne, radimo sve s veseljem," kazao je Đurđević-Tomaš. 

U njihovom ih radu prate i bivši festanjuli od kojih primaju važne savjete, a kako kažu, najdragocjeniji su ujedno i vrlo jednostavni - dostojanstvo i ponos. Kako kaže Đurđević-Tomaš, biti festanjul ne znači samo prošetati preko Straduna, nego zauzeti stav te cijelom osobnošću stati iza te uloge, paziti na svaki detalj Feste i omogućiti da sve prođe u najboljem mogućem redu, u suradnji s cijelom bratovštinom. Cijeli proces svakako im predstavlja veliko veselje, a najviše se raduju središnjem događaju - misi na Svetog Vlaha i samoj procesiji. 

"Vanka je tada cijelo pučanstvo, a dođu nam i gosti iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva. Nevjerojatno je gdje se Sveti Vlaho sve slavi i tko je sve tijekom Feste na Stradunu, koliko stigne i biskupa, svećenika... Ljudi s istinskim veseljem dolaze u Grad i u svemu tome žele sudjelovati, biti dio tog velikog događaja. Sam Stradun postaje jedna velika katedrala na otvorenom, kao što zna kazati naš najstariji festanjul, gospar Antun. Svi živimo za taj dan. Sve kreće misom u sedam ura u crkvi svetog Vlaha, potom se kreće po barjaktare s istočne strane, a onda svi zajedno idemo po barjaktare sa zapadne strane, uvodimo ih u Grad i dalje nastavljamo s misom i procesijom," izjavio je Vrlić. 

SLAVIT ĆEMO SVE DOK JE DUBROVČANA!

Festa sv. Vlaha prije svega je vjerski događaj, no tradiciju vezanu uz religijsko, uz lokalno posebno je zahtjevno očuvati u vremenu u kojem su se globalizacija i komercijalizacija uvukle u sve pore života modernog čovjeka. No, čini se kako se Festa ipak od toga donekle uspješno brani te uspjeva sačuvati sve ono izvorno vrijedno. 

"Uvijek može bolje, no ta tradicija oko Svetog Vlaha se kod nas još uvijek jako dobro poštuje. Nažalost, globalizacija čini svoje u brojnim segmentima naših života. Svakako Festi treba pridavati još više pozornosti, educirati mlade, svi se po tom pitanju trudimo najviše što možemo. Imamo sreću što se još uvijek puno drži do Feste," kazao je Vrlić. 

"Sve ide iz familije. Ako se u familiji slavi i s veseljem iščekuje taj dan, onda će i djeca naučiti da treba slaviti. U našem Gradu, u susjednim općinama, u cijeloj našoj Biskupiji još uvijek svi s veseljem išekuju taj dan. Ako bude sreće, tako će biti dok god ima Dubrovčana," zaključio je Đurđević-Tomaš.

Inače, Đurđević-Tomaš je 90-ih godina navegavao, a bio je i u vojsci. Potom je kroz 2000-te radio na Pomorskom odjelu Sveučilišta u Dubrovniku, ali se još uvijek ukrcavao na brodove, da bi se zadnjih 10 godina u potpunosti posvetio predavanju na Sveučilištu i obvezama na Poslijediplomskom studiju. Vrlić je nakon Domovinskog rata, dok su zajednički obnavljali uništenu kuću, s trojicom braće pokrenuo posao oko kamenoklesarstva te su mukotrpnim radom uspjeli proširiti posao, a kamenom se bavio i njegov otac.