Naravno da ravnateljica dobiva svakodnevno molbe za proširenjem kapaciteta jer su liste čekanja za mjesto u ovom domu u dubrovačkoj povijesnoj jezgri ogromne. Naime, kako je Vujnović u razgovoru za Dubrovački dnevnik kazala, imaju čak oko 340 molbi.

- Liste čekanja su velika, ali ipak mislim da to nije realan broj. Tu su zahtjevi ljudi koji su podnijeli molbe u više domova u Županiji, a ima i oni koji su predali papire u slučaju da im se nešto dogodi. Neka je takvih četrdesetak posto opet nam ostaje dosta ljudi koje treba zbrinuti, a najteže je s onim koji su gorući slučajevi - pojašnjava ravnateljica Vujnović koja u Domus Christiju radi 35 godina. Ona je unutar sustava prošla sve razine, počela je kao medicinska sestra brinući se za korisnike tako da danas točno zna što im treba i kroz što prolaze.

- Sjećam se kako smo uvijek imali slobodnih mjesta kada sam ja počela raditi pa su nam redovito slali na oporavak starije ljude iz bolnice koji bi primjerice slomili kuk. No, ubrzo je počeo rat i sva mjesta u domu su bila popunjena. Nadala sam se kad to prođe, kad se izbjeglice vrate svojim kućama, da će stanje opet biti kao prije, ali više nikad nije bilo kao nekada. Mislim da je to zbog sve većeg udjela starijeg stanovništva, ali i trenda da više nemamo onih obitelji gdje članovi brinu za starije i svakodnevno ih obilaze. Čini mi se da je međugeneracijska i dobrosusjedska briga izostala - tvrdi ravnateljica Vujnović s kojom smo porazgovarali i o nedavnoj strašnoj tragediji koja se dogodila u domu za starije u Andraševcu što je ujedno bio i povod za obići domove u Dubrovnik i provjeriti u kakvom su stanju.

- Problem je sigurno nastao jer je stizalo puno zahtjeva pa su izgradili pomoćni objekt koji nije registriran, a kasnije se dogodila nesreća - mišljenje je ravnateljice Vujnović.

Ona je pojasnila proceduru otvaranja doma. Potrebno je da komisija pogleda uvjete, govori ravnateljica, a najvažnije je provjeriti propisani broj korisnika koji su smješteni u domu. Osim početne kontrole, dom se redovito nadzire od strane Ministarstva pa tako službenici dolaze porazgovarati s korisnicima, njegovateljicama, a ako su zabilježene nepravilnosti, kontrole su sve češće.

- Nisam sigurna kakva je procedura za privatne domove, ali za državne, koji su zapravo pod nadležnošću županija, sve mora biti po zakonu. Imamo redovite kontrole, nadzore i podliježemo svim mogućim inspekcijama. Naš kapacitet je za 84 korisnika i ne možemo pretvarati pomoćne sobe u prostorije za spavanje - naglasila je Vujnović dodavši kako vrijedi strogo pravilo - ako netko umre ili jednostavno ode iz doma tek onda nova osoba može doći.

Za prijem novih korisnika, pojasnila nam je ravnateljica, je zadužena komisija sastavljena od glavne medicinske sestre, socijalne radnice iz doma, ali i one koju imenuje Centar za socijalnu skrb. Važne su i liste prioriteta koje pristižu iz Centra za socijalnu skrb, a općenito se sve gleda - od obiteljske situacije do težine bolesti. Najniža cijena sobe je oko 2600 kuna za pokretnu osobu u jednokrevetnoj sobi, a dvokrevetne su nešto jeftinije, dok su cijene za nepokretne osobe 800 kuna više tako da je najveći iznos oko 3700 kuna. U sve to uključena je hrana, njega, pranje, odlazak liječniku, briga o terapiji...

Čini se kako u državnim domovima stvari idu lako i sve funkcionira po pravilima, no i oni imaju probleme.

- Teško je oko pronalaska radne snage, ali mi smo dobro ekipirani. Posebno sam ponosna na ljude koji su svoj cijeli radni vijek proveli u Domus Christiju tako da imam onih koji su pošli u mirovinu nakon 40 godina rada. Inače, medicinskih sestara je nešto manje pa dio posla pokrivaju njegovateljice, socijalna radnica brine o potrebama i prati stanje korisnika, a na usluzi im je i fizioterapeut. Zbog svega toga sam zadovoljna s kadrom, najvažniji su opća njega, dežurstva i 24-satni nadzor - naglašava ravnateljica Mirjana Vujnović te dodaje kako u domu rade ukupno četiri medicinske setre, 12 njegovateljica te jedan fizioterapeut i socijalna radnica koji se tako brinu za 84 korisnika.

Govoreći o namještaju ravnateljica ističe kako je sve relativno novije te da su prije desetak godina izbacili stari namještaj, a redovito mijenjaju madrace i ostalu opremu u čemu im pomaže zaklada Blaga djela koji financiraju dosta toga. Vujnović dodaje kako se provode i redovite anonimne ankete među korisnicima što je prilika da iz prve ruke saznaju što trebaju poboljšati.

Da korisnici imaju svoj stav itekako smo se uvjerili obilazeći Dom za starije i nemoćne Domus Christi.

- Zašto ste postavili one crne plakate u wc-u? Jeste li vi to naredili? - strogo je pitala ravnateljicu jedna od korisnica doma. Ispalo je kako je riječ o nekoj vrsti nesporazuma te da je plakat postavljen s ciljem da oni koji ne zatvaraju vrata to čine. Druga pak korisnica dobacuje kako je potrebno uvesti i češće kontrole posebno nakon nevremena i jake bure što zasigurno nije opaska za odbaciti.

No, u ovom kutku povijesne jezgre gdje starci provode svoje mirnije dane, a za njih se brine profesionalno osoblje, većinom vlada zadovoljstvo.

- Ovdje mi je kao doma! Tu spavam, uživam boga svoga! Došla sam prije četiri mjeseca i zadovoljna sam, zapravo prezadovoljna sam s hranom, ljudima, upraviteljicom i mogu reći kako mi je sve super - govori Katarina Bešker koja je 25 godina živjela u Splitu, a tamo nije ostala jer joj se kako govori nije svidjelo stanje u domovima.

U jednoj od soba ušuškana leži Dora Česko koja je u Domus Christiju od 1992. godine.

- Tu sam došla kao mrtvac, u ratu sam živjela bez hrane i vode u skloništu. Sad sam dobro, ovdje mi je lijepo, sama sam i imam svoj mir. Bolje jedem, a prije sam slabo jela. Svi me paze, sestre redovito obilaze, činim gimnastiku i izađem u gradu pa pođem u crkvu. Ravnateljica je dobra k'o kruh, nikad mi nije nešto grubo rekla - govori nam Dora Česko.

Na katu gdje se nalaze sobe, u prostoru zamišljenom kao dnevni boravak za druženje, susrećemo četiri gospođe koje ugodno ćakulaju.

- Da sam doma bilo bi mi isto ovako lijepo, ali bih bila sama. Ovdje imam prijatelje, društvo, hranu, brigu... - govori Aurelija Nadilo koja u rukama drži smartphone i govori kako redovito čita Dubrovački dnevnik. I njezine prijateljice Ana Bobanović, Mara Franković i Kate Vestović su zadovoljne.

- Zadovoljne smo sa svime. Imamo njegu, čisto je i toplo. Hrana je ukusna i zdrava, svaki dan druga, njega od strane svih zaposlenika je jako dobra. To su krasni ljudi, puni srca - zaključuje Ana Bobanović ukazujući svojom izjavom kako je upravo 'puno srca' najvažnije u brizi za starije i nemoćne.

REPORTAŽA Dom za starije i nemoćne osobe na Pilama nije tužna čekaonica smrti