Dubrovački dnevnik pisao je o slučaju majke sa sinom, stopostotnim invalidom, koji je trenutno na liječenju u Dubrovniku. Podsjetimo, sin od 29 godina, skočio je u plitko more, te je ostao stopostotni invalid, odnosno ne može pomaknuti ni ruke, ni noge. Posljednjih mjeseci bio je na liječenju u Poliklinici Glavić, jednom od rijetkih mjesta, ne samo u Hrvatskoj, nego u regiji, koje ima potrebne uvjete za rehabilitaciju i progres pacijenta u ovakvim i sličnim slučajevima.

Momak je na rehabilitaciji u Dubrovniku počeo davati znakove oporavka (počeo je polako micati prstima i rukom), a za vrijeme vježbi bio je smješten kod jedne dobre dubrovačke obitelji. Međutim, ta obitelj, pošto kreće turistička sezona, imala je unaprijed rezervacije, pa su od tamo morali iseliti. Nastao je problem, jer nisu mogli naći novi smještaj obzirom da se sezona razmahala, a bilo bi im jako skupo da su kod nekoga smješteni po tržišnim cijenama od otprilike sto eura dan. Pošto trebaju ostati mjesec dana na daljnjim terapijama, platili bi apartman 3 tisuće eura što ne mogu priuštiti. Ionako će na dugotrajni oporavak potrošiti znatna sredstva (valja reći da je Poliklinika Glavić maksimalno financijski izašla u susret).

Dobri ljudi iz Dubrovnika pomogli su im u potrazi za smještajem. Međutim, prema provjerenim i pouzdanim informacijama Dubrovačkog dnevnika, nekolicina Dubrovčana koji su imali prazan apartman adekvatan za boravak osobe s invaliditetom, jer nema puno skalina, i tek ga počinju iznajmljivati 1. srpnja, nije želio primiti obitelj, jer su oni iz Trebinja. Kako je moguće da u ovakvim, hitnim situacijama, gdje oporavak stopostotne osobe s invaliditetom ovisi o intenzitetu vježbi koje ne smije prekidati, postoje ljudi koji broje krvne zrnce, umjesto da pomognu ne razmišljajući o tim glupostima? Kako je moguće da ti ljudi nemaju nikakvu empatiju i ne mogu zamisliti situaciju da se to događa njihovom djetetu? Kako bi se oni osjećali u toj istoj situaciji, da moraju otići u Trebinje na liječenje sa svojim djetetom, ali ih nitko ne želi primiti, jer su iz Dubrovnika? Je li moguće da čovjek koji može pomoći čovjeku u nevolji to neće učiniti zbog nekakvih apsurdnih podjela u glavi koje ne vode apsolutno ničemu, nego samo produbljuju negativne osjećaje?

Ipak, pošto na svijetu ništa nije crno-bijelo osim dresa Boaviste i još pokoje sitnice, valja pohvaliti mnoge Dubrovčane koji su, bez razmišljanja, željeli pomoći obitelji iz Trebinja. Nudili su smještaj od Župe do Zatona, čak i u užem djelu Grada, ali ponajveći problem bili su brojni skalini koji vode do smještaja što osobi s invaliditetom pristup čini nemogućom misijom.

Također, nadam se i vjerujem da bi brojni Dubrovčani uskočili pripomoći da nisu unaprijed imali rezervacije gostiju, ali nisu ih mogli odbiti u posljednji trenutak.

Naposljetku, obitelj je pronašla smještaj kod jednog para koji žive kao podstanari, i priča se sretno završila, ali dok god postoji ijedna familija u Dubrovniku, koja će brojati krvne zrnce, umjesto pomoći osobi s invaliditetom u nevolji – ili u bilo kojoj drugoj teškoj situaciji – daleko je ovaj Grad od idealnog kakvim stremimo da jedan dan, zaista, postane.

Maro Marušić

- HVALA TI OD SRCA Majka i sin u Dubrovniku nisu mogli pronaći smještaj, a onda je zazvonio mobitel